HAJP koji se zadnjih mjesec dana stvara oko Konstrakte, a pogotovo oko pjesme In corpore sano, s kojom će predstavljati Srbiju na sljedećem Eurosongu, neobičan je za regionalnu glazbu. O njoj su pisali strani mediji, kladionice joj daju dobre šanse za pobjedu na Eurosongu, a mišljenje o njoj imaju svi, od glazbenih kritičara do politologa i sociologa.

Tako je, očekivano, velik interes izazvala i vijest da je pjesma In corpore sano ušla u uži izbor pomalo paradoksalne nagrade, one za najbolji tekst na Eurosongu.

Je li tekst na Eurosongu uopće bitan?

Nagrada zvuči paradoksalno jer je na Eurosongu, da se ne lažemo, sve bitnije od teksta pjesama koje se pjevaju, do te mjere da je Severina na tom natjecanju svojevremeno Hrvatsku predstavljala rimom Afrika-paprika.

I kad kažemo da je sve bitnije od teksta, mislimo na doslovno sve. Bitnija je muzika, odabir instrumenata, egzotizacija neke zemlje ili identiteta, često kičasti kostimi i over the top koreografije, a bome i politički kontekst. Za tekst, zapravo, nikoga nije briga.

Ako ste pratili Euroviziju, koliko tekstova ste zapamtili? Vjerojatno jako malo ili ni jedan. I u tom je kontekstu Konstrakta, barem za nas koji srpski razumijemo bez titlova, zabavnija od toga da Željko Joksimović pjeva o svom lanetu ili da se Mia Dimšić retorički, s gitarom u ruci, pita: "Would you run away with me?" Ali to i dalje ne znači da je to senzacionalan tekst.

Konstraktina konkurencija

Prije nego što se pozabavimo samim tekstom In corpore sano, reći ćemo kako Konstrakta u ovom užem izboru ima realne šanse za pobjedu i da bi čak bila nepravda kad bi joj ova nebulozna nagrada izmakla.

To je zbog toga što su sve ostale pjesme koje su ušle u uži izbor, a to su tekstovi pjesama Švicarske, Ukrajine, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije i Australije, potpuno bezlične sladunjave gluposti koje će pasti u zaborav čim prođe tih par minuta izvedbe na pozornici.

Konstraktina pjesma i njen tekst, koji potpisuje sama izvođačica, apsolutno jesu autentični, posebice u kontekstu današnje popularne muzike. Tekst je zabavan, pamtljiv, na momente lucidan i duhovit, ali on nije odličan, neviđen i revolucionaran, kakvim ga se često u medijima i javnom govoru pokušava predstaviti.

Ima dobrih doskočica, parafraza srpske himne je fora (kad Bože, pravde postaje Bože, zdravlja), kao i upotreba latinskog (ali, dobro, nije to baš Ciceron). A to što je tekst zabavan je već puno više od mnogih uspješnica iz povijesti popularne muzike.

Dobri tekstovi u glazbi su rijetki

Jer osim što je tekst kod pjesama na Eurosongu često najmanje bitan, u velikoj većini jako popularnih i obožavanih pjesama suvremene glazbe on je također sporedna stvar, nešto što ide uz muziku.

Navest ću samo nekoliko primjera jako popularnih pjesama čiji su stihovi banalni, infantilni ili podređeni jeftinom rimovanju. "I fel into a burning ring of fire/ I went down, down down/ And a flame went higher" Johnnyja Casha iz njegove vjerojatno najpopularnije, iako ne i najbolje pjesme, Ring of Fire, pa grozno teatralna rima iz Chop Sueya! benda System of a Down, "I cry when angels deserve to die", a tu je još i uspješnica Dubioza Kolektiva u kojoj pjevaju "Kakav speed, kakav ex, bolje gandža, onda seks"... Shvatili ste.

Poanta je u tome da, uglavnom, tekst u glazbi nije pretjerano bitan ili, u najmanju ruku, nije presudan. U pisanju teksta se autori oslanjaju na jednostavne slike i metafore, puno rime, pokoju igru riječima i na neke jednostavnije glasovne figure.

Osim ako ne slušate, recimo, Boba Dylana ili Leonarda Cohena (posebice Cohena), Arsena Dedića ili ruske barde (Visockog, Okudžavu...), Štulića, EKV ili Morrisseya... Ali to su rijetki izuzeci.

In corpore sano - samo zabava

Velik dio popularnosti i pridavanja raznih značenja tekstu pjesme In corpore sano proizlazi iz nekoliko drugih elemenata. Jedan je njen nastup, u kojem, primjerice, izvođačica pere ruke. Drugi su njeni javni nastupi, u kojima pjevačica daje svoju viziju "kritike kapitalizma" (kako to samo gordo zvuči!).

A treći je velika želja, pogotovo "intelektualne ljevice", da mnogim pjesmama i fenomenima iz popularne kulture pridoda značenje subverzivnog i revolucionarnog nečega što se protivi nekakvom mainstreamu i "kulturnoj logici kasnog kapitalizma".

Stvar je u tome što, uz manje ili više domišljatosti, svemu možemo pripisati takve karakteristike. Što je možda lakše nego priznati da pjesme, romani i filmovi ne mijenjaju stvari. To su samo pjesme, romani i filmovi.

Nisu revolucionarni i neće promijeniti svijet

I to je sasvim dovoljno da u njima možemo uživati, da nas zabavljaju, da nas provociraju, da nam šire perspektive i zadovoljavaju našu nasušnu potrebu za emotivnim, pripovjednim i bilo kojim drugim sadržajem.

Ali nisu zbog toga revolucionarni i neće promijeniti svijet, kao što svijet nije promijenila ni Marina Abramović, s kojom uspoređuju Konstraktu. Umjesto da promijeni svijet, odlučila je pridružiti mu se i pokupiti vjerojatno dobru lovu za izlaganje u MoMi. Kao što će i Konstrakta nastupati na Eurosongu. I to je sve.