*ovaj tekst nije napisan uz pomoć AI-ja

Razmišljao sam o tome da bi se Isus u 2025. rodio u Palestini i da bi oko njega padale granate, o Peteru Thielu koji se igra onog filozofskog problema s tramvajem u stvarnom životu, o tome kako se osjeća dijete od 10 godina kad na ekranu mobitela vidi svoje lice s filterima i počne misliti da je ružno budući da se toliko poboljšanja može napraviti na njegovoj faci…

I svejedno je jedna od najcrnjih misli koja mi je došla u ovih par mjeseci baš ta: što ako je TT obračun posljednji relevantan glazbeni događaj u Hrvatskoj?

Znate svi priču, komentirao sam je u jednom od prošlih članaka:

Budući da niste spremni na razgovor o modernoj homogenizaciji nacije putem kršćanstva (ili, s druge strane, europeizacije), ajmo to preskočiti da Plenković može nastaviti bacati 50:50 neutralne izjave u kojima nijednu stranu pretjerano ne ljuti i likovati s jednom nogom na truplu hrvatskog samopoštovanja i ažurnosti.

Kao što znate, glavni problem nikako nije skupljanje bodova – problem je samo i jedino pozdrav “ZA D*M SPREMNI”. Tomašević brani Hrvate od mrskog fašizma, a Thompson samo odaje počast pravim osnivačima nezavisne hrvatske države – braniteljima. Marketinški klasik: nepomična pat pozicija iz koje obje strane mogu musti korist dok krava ne ugine.

Podjela na dva klana

Možete povući i tezu da sve ovo nema nikakve posljedice, neću vam zamjeriti. Ova dvojica se možda samo naganjaju za korist svojih obožavatelja u vremenu čistog hajpa. Ali rezultat ipak ostaje, na stranu institucije i korporacije kojima to ide na ruku: produbljuje se podjela na dva klana i smanjuju se nijanse u razmišljanjima. Neprijatelj je svima jasan, ima ime, ima lice, ima rod, ima seksualnu orijentaciju. Slično kao u Americi i u Highlanderu, na kraju može ostati samo jedan.

Sve je to jako deprimirajuće ako još vjerujete u demokraciju, ali nije ni čudno da narod stoji iza Thompsona - ili iza Možemovaca. U moru besperspektivne jednolične dosade, političke korektnosti i ljubaznog društvenog koristoljublja, osvježavajuće je vidjeti da se netko zauzima za nešto. Što god to bilo!

>>>Thompson jedini još pjeva o nečemu (saslušajte me)

Šta rade naši glazbenici kad nisu u showu Dalibora Petka?

Ako mislite da itko od hrvatskih pop glazbenika ima pedigre zapravo se zauzimati za nešto, zamislite samo koliko bi to smiješno bilo u medijskim naslovima:

Hiljson Mandela pozvao 11-godišnjake u prvom redu da skandiraju “za dom nespremni!”

Jakov Jozinović odbio krasiti naslovnicu Glorije da bi podržao žensku borbu, na koncertu pričao o Daliboru Mataniću: “Briga me za novac od koncerata!”

Gršin voditelj financija nije se umjesto njega ispričao za “Isus, Marija, ustaše, Cibalia”

Nika Turković podržala borbu invalida za društvenu podršku, poslala snažnu poruku iz svoje omiljene trgovine u suradnji s velikim brandom

Jole rekao nešto o nečemu

Maja Šuput prvi put izašla na izbore: “Reći ću vam i za koga sam glasala!”

Matija Cvek iskreno o cyber-bullyingu: “Ako netko kritizira neku javnu ličnost u vezi stvari oko kojih ta ličnost profitira, mislim da ipak treba priprijetiti. To nije normalno u našem društvenom bezmuđu, ne može se tek tako izjasniti vlastita perspektiva bez posljedica”

Lidija Bačić pozvala oženjene sredovječne Turke da dignu svijest o problemu autorskih prava u zori AI tehnologija

Miro Čabraja i Ellen Vanjorek jasno i glasno: “Možda ideja da porno glumica dobije prostor u emisiji HRT-a za mlade koju plaćaju porezni obveznici i nije bila baš toliko dobra”

Miach o nepotizmu: “S obzirom na medijski monopol i sumnjiv uspon mnogih važnih aktera u zabavnoj industriji uz jasnu privilegiranost državnih institucija, trebalo bi malo istražiti tko je sin ili kćer važnih političkih figura, primarno u slučaju HDZ-a koji drži HRT”

Mia Dimšić o nečemu iole važnom: “Meni to nije presuper!”

Dovoljno?

Da, hrvatski pop glazbenici koriste svoj utjecaj tako što preklinju za pre-save, oglašavaju nastupe te promoviraju svaki brend koji će im dati dovoljno novca, a da neće otuđiti ciljanu publiku. Pop kultura je mrtva već dugo, a novo doba donosi nam puno bolje alate za konzumeristički pristup glazbenoj karijeri. Glazbenici koji još nisu prihvatili da su svoju ljubav sveli na “kreaciju kontenta” (haha) za “dumskrolanje” i “vajbanje” neće si moći priuštiti svoju malu karijericu još dugo jer jednostavno ne stignu redovno izbacivati novi “kontenat” uz skup marketing kao njihovi “uspješniji” kolege.

A uz sustav koji je temeljno protivan izražavanju i generaciju koja prvo gleda brojeve, a tek onda stvara dojam, postoji objektivna šansa da će okršaj Thompsona i Tomaševića biti posljednji značajan glazbeni događaj u Hrvatskoj.

Svima njima mogu samo citirati jednu od najznačajnijih linija s ponajboljeg albuma 2025. godine, a koju sam prigodno ubacio u video u kojem se Grše hvali Rolexom (to nije onaj malo popularniji video u kojem se Grše hvali Mercedesom GLE, ne ne, ovo je skroz drugi video):

I sometimes wonder, "What would I do in the next generation?"

But I'm knowin' the answer, 'cause what am I doin' in this generation?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala