BLIZANKE June i Jennifer Gibbons provele su 11 godina u Broadmooru, ozloglašenoj psihijatrijskoj bolnici za kriminalno lude ljude, a sada se o njihovom čudnom životu snima film.

Djevojke su u Broadmooru završile nakon niza zločina koji je uključivao 16 provala, krađa i podmetanje požara, a oko svog odlaska u psihijatrijsku ustanovu su bile iznimno uzbuđene. Reći da su bile problematične tinejdžerice jedva da opisuje koliko su zapravo bile čudne i asocijalne: većina ljudi ih je smatrala sablasnima, čak i zlokobnima.

Odnos blizanki prema Broadmooru nipošto nije bio jedina neobična stvar kod ovih jednojajčanih 19-godišnjakinja. Od ranog su djetinjstva odbijale komunicirati, čak i s članovima vlastite obitelji. "Tihe blizanke", kako su ih zvali, živjele su u čudnom svijetu u kojem su bile potpuno isprepletene.

Za njih se govorilo da su bile zarobljene u svom svijetu, a u ljeto 1982., nakon što su osuđene na neodređeni pritvor (riječ koju nisu razumjele), vjerovale su da im se nudi tretman koji bi ih mogao osloboditi duševnih muka. Zamišljale su sebe u Broadmooru "kako sjede na ljetnom suncu na nekom travnjaku, s medicinskim sestrama odjevenima u bijelo".

"Jednog ću se dana osvrnuti unatrag na ponedjeljak, 21. lipnja, i što ću vidjeti? Moja sestra i ja, ranjive kao cvijeće u paklu", zapisala je u svoj dnevnik June na dan odlaska u Broadmoor.

Film nastao prema istraživanju novinarke

U Broadmooru su blizanke pretučene zajedno s osobama poput serijskog ubojice Yorkshire Rippera i gangstera Ronnieja Kraya. Umjesto najviše godinu ili dvije, koliko su očekivale, tamo su, pod maksimalnim osiguranjem i gotovo zaboravljene, trebale ostati sljedećih 11 godina.

Ono što nitko nije mogao zamisliti je da se iza njihove tvrdoglave šutnje i robotskog ponašanja krio bogat i živopisan unutarnji život. Kod kuće u njihovoj spavaćoj sobi u Haverfordwestu ležale su stotine stranica dnevnika, pjesama, kratkih priča i cjelovitih romana koje su same napisale, a sve je to otkrila Majorie Wallace, istraživačka novinarka koju je slučaj zaintrigirao pa je kontaktirala njihovu obitelj.

Njezin izvještaj o životnoj priči djevojaka, The Silent Twins, objavljen je 1986., iste godine kada je Majorie osnovala dobrotvornu udrugu za mentalno zdravlje SANE, a sada je pretvoren u film. Letitia Wright, zvijezda Marvelove serije Black Panther, glumi June, uz Tamaru Lawrance kao Jennifer.

Film je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu u svibnju, a Screen Daily opisao ga je kao "namjerno izazovnu, ponekad abrazivnu dramu". Bit će objavljen kasnije ove godine. Agnieszka Smoczynska, poljska redateljica filma, kaže da je prilagođavanje priče za filmsko platno bilo vrlo dirljivo: srž njihove priče bio je "sukob njihova dva svijeta. Stvarnost suprotstavljena njihovoj mašti, puno boje i puno energije."

Tko su bile "tihe blizanke"?

Rođene su 1963., a bile su kćeri karipskih roditelja koji su došli u Britaniju kao dio Windrush generacije. Njihov otac Aubrey rođen je u Barbadosu, a bio je tehničar u RAF-u. On i njegova supruga Gloria već su imali dvoje male djece, Gretu i Davida, kada su stigle blizanke, a četiri godine kasnije dobili su još jednu kćer, Rosie.

June i Jennifer rođene su u Adenu, a zatim su se selili po Engleskoj zbog očeva posla. Kada su imale 11 godina smjestili su se u Haverfordwestu u jugozapadnom Walesu. Kad su stigli u Wales, roditelji su već bili zabrinuti zbog njihova čudnog ponašanja. Blizanke su kasnije progovorile i imale su govornu manu - neku vrstu šuškanja, zbog čega je bilo teško razumjeti što su htjele reći.

U potpunosti su prestale govoriti oko četvrte godine života, osim kad bi bile same u svojoj sobi pa ih se moglo čuti kako razgovaraju jedna s drugom na nečemu što se činilo kao privatni jezik koji nitko drugi nije razumio. Aubrey se kasnije prisjetio da bi, ako biste jednoj postavili pitanje, ona pogledala u blizanku prije nego što bi pokušala odgovoriti, kao da traže dopuštenje jedna od druge.

Iako su ga dobronamjerni prijatelji i profesori uvjeravali da su djevojke sramežljive i da će to "prerasti", do srednje su škole bile potpuno povučene. Preseljenje u ruralno područje gdje nije bilo druge crne djece za njih je vjerojatno bila najgora moguća stvar i ubrzo su ih prozvali čudakinjama.

I učenici i učitelji smatrali su njihovu šutnju zlokobnom, a imale su i neobičnu naviku da se istodobno kreću. Njihovo odbijanje sudjelovanja u nastavi onemogućilo je procjenu njihove inteligencije, a nitko čak nije bio siguran znaju li čitati ili pisati.

Ravnateljica škole u Haverfordwestu, Beryl Davis, kasnije se prisjetila da su uvijek stajale jedna iza druge, kao da su u redu. "Gledale bi ti u prsa, ravno kroz tebe, i ne bi odgovarale. To je bilo vrlo uznemirujuće", rekla je.

Gušile su jedna drugu, ali se nisu mogle razdvojiti

Čudno ponašanje blizanki i, vrlo vjerojatno, činjenica da su bile jedina crna djeca s kojom su se njihovi kolege iz škole susreli, doveli su do toga da su bile maltretirane. I to toliko da su svaki dan smjele izlaziti iz škole pet minuta ranije kako bi mogle sigurno stići kući.

"Imali su pik na nas. Pitali bi nas možemo li govoriti engleski", rekla je kasnije June. Čak su se i učitelji čudili tome. Ako su djevojke ikada čuli kako razgovaraju jedna s drugom, ono što bi govorile bilo je nerazumljivo. Jedan je učitelj pretpostavio da je to "neka vrsta afričkog jezika".

Nakon što im je dijagnosticiran "elektivni mutizam", poslane su u specijalnu školu, gdje ih je Cathy Arhur, učiteljica djece s posebnim potrebama, snimala i pri usporavanju vrpce otkrila da govore engleski, ali ubrzanu verziju s čudnim izgovorom.

Bio je to svojevrsni pomak, ali ipak su odbijale komunicirati. Većinu su vremena sjedile ili stajale mrzovoljno nepomične, a nitko nije mogao pretpostaviti intenzivnu borbu za moć koja je bjesnila iza tih praznih izraza lica.  Njihov je odnos bio isprepleten ljubavlju i mržnjom te su obje osjećale da guše jedna drugu svojom bliskošću, ali nisu bile voljne dopustiti onoj drugoj da živi odvojeno.

"J i ja smo kao ljubavnici. Ona misli da sam slaba. Ne zna kako je se bojim... Želim biti dovoljno jaka da se odvojim od nje", napisala je kasnije June. "Trebala je umrijeti pri rođenju. Kain je ubio Abela. Nijedan blizanac to ne bi smio zaboraviti"; napisala je Jennifer.

Jennifer je premještena u drugi internat kao posljednji pokušaj da se vidi hoće li razdvajanje potaknuti blizanke na interakciju s drugim ljudima. Međutim, obje su bez one druge postale katatonične. Bilo je potrebno dvoje ljudi da podignu June iz kreveta.

Kreativno ludilo blizanki

Napustile su školu sa 16 godina i sljedeće dvije godine provele u kreativnom ludilu. No, čini se da se nešto u njima ipak željelo povezati sa svijetom. Njihova je majka kasnije otkrila da su se prijavile na dopisni tečaj pod nazivom Umijeće razgovora, vodič za vođenje malih razgovora. Također su se prijavile, kao jedna osoba, za tečaj kreativnog pisanja na daljinu. June je u TV dokumentarcu snimljenom početkom 90-ih objasnila da su željele postati poznate spisateljice.

"Mislile smo da ćemo, ako ne budemo mogle govoriti, to učiniti na drugačiji način. Napisale bismo bestselere i učinile bismo našu obitelj ponosnom na nas", izjavila je tada, prenosi Daily Mail.

Ne iznenađuje da su njihove priče imale neobične teme. Jennifer je napisala Discomaniju, u kojoj atmosfera lokalne diskoteke potiče plesače na nasilje. U The Pugilist liječnik koji želi spasiti djetetov život ubija obiteljskog psa kako bi dobio srce za transplantaciju. Junein roman Ovisnik o Pepsi-Coli govori o srednjoškolskom heroju kojeg učiteljica zavodi, a zatim šalje u popravnu školu.

Toliko su bile zadubljene u svoje pjesme, priče i hrpe dnevnika da više nisu silazile iz sobe na obiteljski ručak. Ako su htjele komunicirati s roditeljima, učinile bi  to pismom. "Želimo gledati Top of the Pops večeras u 19 sati. Molimo vas, ostavite otvorena vrata dnevne sobe", napisale bi. Kako je adolescencija uzimala maha, odnos djevojaka s vanjskim svijetom dobio je novi zaokret.

Tijekom zadnje godine u njihovoj specijalnoj školi sklopile su neobično prijateljstvo s dječakom iz Amerike, Lanceom Kennedyjem, koji ih je branio kad su ih drugi učenici napadali. Lance se vratio u Ameriku, ali su njegova tri brata i dalje živjela u blizini. Tako su jednog dana djevojke uzele taksi i otišle do kuće Kennedyjevih.

Kuća je bila prazna pa su ušle unutra, napravile si sendviče s maslacem od kikirikija i pregledale odjeću dječaka. Kada su njihovi roditelji došli kući i uhvatili blizanke na djelu, sažalili su se nad njima i pustili ih. Bio je to prvi od mnogih posjeta.

"Bili su američki dečki, bijeli dečki. Zgodni poput... Znate li onog dečka Lea DiCaprija? Uzele bismo taksi, našminkale se, odjenule kratke suknje, visoke pete, perike i stavile ruževe na usne, pa izašle kao dame, kao filmske zvijezde. Pokušavale smo namamiti dečke, natjerati ih da nas zavole", rekla je June kasnije.

U ustanovi su ostale do 30. godine

U društvu Kennedyjevih djevojke su otkrile viski i drogu. "Snifale smo ljepilo i tekućinu za upaljač. Tada smo bile drugačije, smijale smo se i razgovarale. Bile smo tako opuštene i ležerne", prisjetila se June. Jennifer je izgubila nevinost s Carlom Kennedyjem, najmlađim bratom, a June ih je promatrala. Dva tjedna kasnije, i June je spavala s Carlom.

June je u svoj dnevnik napisala da se "nešto magično događa"; Jennifer da je mogla osjetiti intenzivnu vrelinu njegovih očiju koje us polako proučavale njezino tijelo. "U tom sam se trenutku osjećala kao jako lijepa djevojka", napisala je.

Dječaci su se pak osjećali sasvim drugačije: djevojke nisu smatrali ništa boljima od dva jedva podnošljiva psa koja su sjedila pokraj njihovih nogu i čekali pozornost, napisao je Wallace. Kada je obitelj Kennedy napustila Wales da bi se vratila u SAD, blizanke su bile izbezumljene - i odlučno su skrenule s tračnica.

Pokušale su se pridružiti lokalnoj bandi, ali su dobile odbijenicu, pa su same krenule u život asocijalnog ponašanja, kradući bicikle, razbijajući prozore i crtajući grafite po zidovima. "Planiram napraviti bombe od benzina. Spalit ću cijeli prokleti grad", napisala je June dok su njihove ambicije jačale.

Zapalile su trgovinu traktora, a zatim ih je policija uhvatila kako razbijaju prozor na jednom koledžu i planiraju zapaliti novi požar. U roku od 48 sati bile su u pritvorskom centru, a kasnije su ih uvjerili da priznaju krivnju za svoje zločine na temelju toga da će biti poslane u bolnicu Broadmoor, gdje će dobiti pomoć. One i njihovi roditelji pretpostavljali su da će tamo biti najviše godinu ili dvije. Umjesto toga, imale su više od 30 godina kada su napustile ustanovu.

"Maloljetni delinkventi dobivaju dvije godine zatvora... Dobile smo 12 godina pakla jer nismo progovorile. Izgubile smo nadu, stvarno. Napisala sam pismo kraljici, moleći je da nas izbavi. Ali bile smo zarobljene", rekla je kasnije June.

Bi li danas bilo drugačije?

Njihova sudbina danas bi vjerojatno bila drugačija. Njihovi fizički i psihički problemi bili bi otkriveni puno ranije i, kako je društvo rasno tolerantnije, ne bi se osjećale toliko usamljenima.

"Možda ste očekivali da će dobiti upozorenje ili društveno koristan rad. Biti u zatvoru zbog sitnih zločina samo po sebi je neobično. Nadam se da bi danas bilo drugačije. Elektivni mutizam ne znači da je dijete teško. Mora da im je bilo jako, jako stresno biti etnički izolirane, kulturno izolirane", rekla je Emma Citron, klinička psihologinja iz Londona.

"Zbog teškoća koje su doživjele u odgoju osjećale su da su 'same protiv svijeta'. Sigurno su mislile 'nećemo surađivati, nećemo igrati ovu igru', a to se, nažalost, izjalovilo jer je iskorišteno protiv njih kao dio njihova 'ludila'. Bile su blizanke, a to je bilo njihovo stvaranje i njihovo uništenje. To je ono što je tako neobično i tragično", dodala je.

No, trebalo je riješiti njihovu doživotnu borbu za prevlast između njih dvije. Neposredno prije nego što su trebale biti prebačene iz Broadmoora u otvorenu kliniku, gdje će se pripremati za povratak kući, Jennifer je jednom posjetitelju rekla da je odlučila umrijeti.

Tako je 24 sata prije nego što su napustile Broadmoor u ožujku 1993. djelovala letargično. Na putu do klinike Caswell ležala je i spavala, otvorenih očiju, u Juneinu krilu. Nekoliko sati kasnije bila je mrtva, najvjerojatnije od akutnog miokarditisa, upale srca.

June je na kraju puštena da živi tiho, daleko od pogleda javnosti, u Zapadnom Walesu. "Probudim se i pomislim 'još jedan dan za mene, još jedan dan za moju sestru'. Mislila sam da nikada neću preboljeti njezinu smrt, ali to me ojačalo. Osjećam da živim za nju", rekla je June.