1. Tražiti novi Facebook

Prvo MySpace, zatim Facebook, pa onda Twitter, a sada i Google Buzz. Google Buzz najavljen je kao punokrvna konkurencija najjačim igračima među kojima je iz nekog razloga još uvijek MySpace koji se vremenom pretvorio u napušteno igralište za informatički neosviještene. U stvarnosti, riječ je o Facebook/Twitter klonu kojeg ćemo prihvatiti unatoč činjenici da ne donosi apsolutno ništa novo, a razlog je prilično jednostavan - obožavamo 'statuse'. Obožavamo iz sebe ispustiti nesuvislu bujicu nespretno sročenih rečenica i poput kraljeva promatrati nepregledne redove polupismenih komentara jer oni su znak naše prihvaćenosti u društvu. Realno, riječ je o piskaranju po zidovima javnih WC-a i stolovima u čekaonicama seoskih željezničkih kolodvora. Netko je napisao "Volim te Maja", netko drugi će dopisati "jeb'o sam Maju", a kao velemajstorski coup de grace dolazi "Maja je kurva". Dakle, drugi WC, čisti zid i iste mušterije.

2. Glumatati da nam je stalo do privatnosti

Ako ste korisnik Facebooka velika je vjerojatnost da vam je do privatnosti stalo kao do profila na MySpaceu, a potencijalna ograničenja Europske Unije i njihova jalovost dokaz su da je temelj za nadziranje masa postavljen. Strah od Velikog Brata i čipiranja naroda danas djeluje pomalo smiješno jer ako poželite znati gdje se tko kreće i što u svakom trenutku radi, dovoljno je strpjeti se par godina i poslati "friend request". Kakvi čipovi? Kakve nadzorne kamere? Ne samo da ćete znati što su radili, što rade i što će raditi već će vas zasuti i cijelim nizom beskorisnih informacija poput lajave šiparice. Omogućite nam cjelodnevni nadzor kamerama unutar Facebook profila i nećete stvoriti bijes masa već alternativu chatu. Pravi problem imat ćete tek u trenutku kada nam na neki način ograničite 'pravo' da budemo nadzirani.   

3. Trudnoća uživo

Francuski Internet Actu nedavno je objavio tekst u kojem analizira društvene mreže i način na koji Facebook, Twitter i MySpace mijenjaju doživljaj privatnosti današnje mladeži. Ipak, sve priče o mladeži koja se otela kontroli padaju u vodu kada nabasate na vijest o odraslima koji djecu donose na svijet i osjećaju neodoljivu potrebu izvijestiti nas o tome putem Facebooka. E sad, slučaj Tanje Tomić i njenih 'trudničkih dnevnika' specifičan je jer u teoriji riječ je o privatnom profilu i ako smatrate da vaši prijatelji i ekipa čije ste requestove prihvatili samo zato jer želite čačkati po njihovim foto albumima trebaju imati uvid u informacije kao što su "puk'o vodenjak" i "kad će se ovaj izlegnuti", ne razlikujete se previše od novopečenih roditelja sadista koji s ostalima dijele video zapise iz rađaonice i vaše je pravo to činiti. Ipak, ako se niste rodili jučer vjerojatno ste upoznati s podatkom da je Facebook sve samo ne privatan, da je postao nastavak tabloida i da sve što misteriozno popularni napišu u svojim statusima na kraju završava u novinama i na portalima. No, možda je došlo vrijeme da se zaštitimo od tuđe nebrige za vlastitu privatnost.

4. Facebook socijalni angažman

"Bitka za Varšavsku" nije se, ne vodi se i nikada se neće voditi na Facebooku. Vaš klik u ovom slučaju ne znači ništa više od klika na banner koji tvrdi da ste upravo Vi osvojili 100 milijuna dolara, a zajedljivi i nadrkani komentari Internet buntovnika ne mijenjaju svijet. Svoj utjecaj možete provjeriti vrlo lako. Ako nakon iznimno ostrašćenog komentara osnaženog ljutitim 'smajlićem' na vrata vašeg doma ne upada 'milicija' koja vas miče od računala, velika je šansa da vaš angažman ne znači apsolutno ništa i da ste večer mogli produktivnije provesti trolajući forumima. Facebook socijalni angažman po mnogočemu podsjeća na životnu boljku pretilih. Iako svi jako dobro znaju da je jedini način za skidanje kila manje žderati i više se kretati, naprava koja šalje elektrošokove u mješinu dok poput truta sjedite pred TV-om i halapljivo proždirete drugu tubu Pringlesa, čini se kao daleko logičnije rješenje. Drugim riječima, ne morate biti posebno bistri da bi shvatili da se bitka za Varšavsku vodi u Varšavskoj. 

5. Govoriti da Facebook "kvari djecu"

Pokušajte se prisjetiti što je sve kroz posljednjih pedesetak godina kvarilo mladež. Knjige, glazba, filmovi, televizija, video igre, moda, Pokemoni, Digimoni, Skelanimalsi i Facebook. Uzmemo li sve to u obzir doći ćemo do zaključka da su stvari koje kvare djecu ujedno i stvari koje ih drže zatvorenima između četiri zida, što obiteljski dom čini jednim od najopasnijih mjesta poznatih čovjeku. Unatoč kriku dežurnih bukača, Facebook je samo stavka na dnevnom redu dušobrižnika. Težnja za popularnošću, obračuni djevojaka, ne zanima ih ništa osim pizdarija, nedostatak srama, okrutnost, otvorena seksualnost, pretjerana želja da ih se čuje, da budu viđeni ili prihvaćeni. Sve su to stvari koje zamjeramo društvenim mrežama. Nažalost, ne radi se o ničem novom. Prije Facebooka, to smo zvali - pubertet.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje