OD ČEGA žive besposličari i odakle im sredstva za pijanke po kavanama i barovima? Kakav je odnos siledžija i njihovih roditelja? Kakav je obrazovni nivo stotinu i pedeset siledžija u Posebnoj ustanovi na Grguru? Sve su to pitanja na koja odgovor donosi članak iz kolovoza 1967., koji vam donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Oni su u posljednje vrijeme najčešći gosti kriminalnih i sudskih kronika. O njima čitamo i čujemo kad napadnu i pretuku mirnog prolaznika na periferiji ili u centru kojeg manjeg ili većeg grada ove zemlje. Postali su strah i trepet noćnih posjetilaca kavana, restorana i barova, za vlasnike motornih vozila stalna su opasnost kod ostavljanja automobila na javnim mjestima, od susreta s njima strahuju i čuvari javnog reda i mira...

Ne biraju ni sredstva ni vrijeme da bi izvršili svoju nakanu: usred bijela dana napadaju građane bokserima, šakama, noževima i pištoljima, s policajcima se obračunavaju njihovim oružjem, pendrecima i pištoljima...

Za njih je, čini se, obična igrarija izazvati tuču na najprometnijem mjestu grada, izmlatiti, izgaziti, pa i izbosti noževima nedužnog prolaznika, kojeg prije toga nikad u životu nisu vidjeli. Ono što je nekad bio veliki prekršaj u kavani - razbiti čašu o zid - to je za njih napad na konobara, gosta za susjednim stolom ili na službenika Narodne milicije kad dođe uspostaviti red i mir.

Najčešće se ne zadovoljavaju samo običnim napadom i tučnjavom, već izmišljaju najnevjerojatnije "dodatke" svojim pothvatima. U jednom malom selu, na primjer, primorali su nekolicinu stanovnika da - pasu travu. Već je zastario "štos" da se mlade ljubavne parove po parkovima presreće i tjera da pjevaju operne arije, sada ih se skida gole do kože i takve šalje kući...

Neki su na sebe preuzeli ulogu frizera pa hvataju i šišaju "čupavce", drugi se zabavljaju kad vide da poteče krv, trećima je smiješno ako padne nemoćna starica preko podmetnute noge... Krivci svih tih pothvata nazvani su jednostavno - siledžijama. Istina, za njih se upotrebljavaju i izrazi kao što su skitnice, banditi, lumpovi, frajeri, huligani, ali čini se da je najadekvatniji ipak naziv siledžije.

Prekršaji i krivična djela

Tko su siledžije? Osim imena (češće samo inicijala), osnovnih podataka i opisa njihovih "pothvata", jedva da se o njima nešto više zna. Čak ni pravni propisi ne poznaju termin siledžija, već se o njima govori kao o "posebnoj kategoriji prekršitelja javnog reda i mira".

Da bi saznali nešto pobliže o toj kategoriji prekršilaca, članovi Instituta za kriminološka i kriminalistička istraživanja iz Beograda pristupili su izučavanju jedne veće grupe siledžija koji su bili na izdržavanju kazne u Posebnoj ustanovi na otoku Grguru. Pred nama su podrobni i svestrani odgovori na sva značajna i zanimljiva pitanja o sto pedesetorici siledžija. Kakva je to bratija, za upoznavanje nam najbolje mogu poslužiti ovi podaci: njih 150 dosad je učinilo oko 1500 prekršaja i 400 krivičnih djela.

Po čemu su se "pročuli", što je bio razlog njihova dolaska na Grgur?

Evo nekoliko isječaka iz njihovih "karakteristika":

• J. D., 24 godine, ima roditelje, dva brata i tri sestre. Završio 6 razreda osnovne škole, počeo učiti obućarski zanat. Ponašanje na slobodi drsko, svađao se, tukao, omalovažavao organe SUP-a, napadao na službenike NM-a, krao.

• R. S., 23 godine, nezaposlen, kao maloljetnik bio neko vrijeme u odgojno-popravnom domu. Živio s bakom. Potkradao je, a osim toga je imao organiziranu grupu maloljetnika koji su preprodavali kino-ulaznice. Kao vođi, njemu je pripadala polovina zarade.

• R. D., 27 godina, zemljoradnik, živio s ocem i maćehom. Vrijeme je provodio uglavnom po kavanama. Poznat je kao izgrednik, a prije izricanja posljednje kazne izvršio je 30 prekršaja, uglavnom tuče i vrijeđanja.

• T. S., 32 godine, dva puta se ženio. Odao se besposličarenju i kavanskom životu. Svu ženinu zaradu trošio na alkohol i pjevačice po kavanama, po čemu je bio poznat u svome mjestu.

• S. I., 32 godine, bez zanimanja i zaposlenja. S izgredima je počeo još kao maloljetnik. Roditelji su mu se iselili iz zemlje. Živio od preprodaje ulaznica, kocke i podvođenja. Fizički je dobro razvijen i često je izazivao tuče. Od 1957. godine dosad izvršio 38 prekršaja.

To su izvještaji samo o petorici među stotinu i pedeset siledžija, koji su bili predmet izučavanja grupe stručnjaka.

Gdje provode vrijeme

Upada u oči podatak da se ovdje ne radi o maloljetnim delinkventima, kojima često pripisujemo siledžijstvo. To, naravno, ne znači da se samim tim i opravdavaju mladići između 18. i 20. godine o kojima je u posljednje vrijeme bilo dosta govora u našoj javnosti. Siledžija je, prema podacima Instituta, starija osoba. Njegova prosječna dob je 26 godina, mada se u njegovu društvu i na istim zadacima nalaze i "kolege" između 18. i 40. godine.

Kad smo mu odredili dob, pokušajmo sada zaokružiti njegovu ličnost: je li oženjen, gdje je rođen, s kim živi, čime se bavi, kako provodi slobodno vrijeme?

Siledžija u pravilu živi sam. Neki su, istina, pokušali zasnivati bračnu zajednicu, ali nisu ništa učinili da bi je i održali. Oni koji su oženjeni, ili su neko vrijeme bili u bračnoj zajednici, imaju jedno ili više djece, ali nisu ništa učinili da bi ih zbrinuli. Najčešće se o njima brinu same majke ili njihovi roditelji. Njihov odnos prema građanima nije se nimalo razlikovao od ponašanja prema članovima svojih obitelji. Iz stana su uzimali sve do čega bi stigli i ne promišljajući od čega će živjeti njihova malodobna djeca. Povremenu
zaradu, ili ono što su stjecali preprodajom ukradenih stvari, švercom i kockom, trošili su isključivo na alkohol.

Kavana je njihovo stalno boravište. Tu ih se može gotovo uvijek naći, bez obzira na doba dana ili noći. Najčešće su u društvu osoba sličnih njima. Prema izvještajima organa unutrašnjih poslova, to društvo je po svom ponašanju uvijek bilo slično njima. Bili su to alkoholičari, izgrednici i kriminalci.

Iz kavane kreću u svoje akcije. Pod utjecajem alkohola (čak njih 82 posto pije u većim količinama) napadaju prolaznike, goste u kavanama i izazivaju policajce. Njihovo mjesto akcije po pravilu je ulica, prostor pred kinematografskim dvoranama i parkovi. Tako žive iz dana u dan. Među njima je velik broj teških alkoholičara.

Takav je, na primjer, 32-godišnji elektrotehničar Z. M. On je, prema vlastitom priznanju, uvijek sa sobom nosio nož, a kad bi se napio, njime bi tjerao goste iz lokala i prisiljavao konobare da dvore samo njega i njegovo društvo. Kad bi se toga zasitio, odlazio je kući i zlostavljao roditelje ili ženu.

Obrazovni nivo - iznad prosjeka

Kad se povede riječ o siledžijama ili o sličnim prijestupnicima, često se postavlja pitanje njihovog obrazovnog nivoa. Iz dosadašnje prakse kriminalisti smatraju da su delinkventi u pravilu prilično oskudnog obrazovanja. Međutim, podaci do kojih se došlo istraživanjem na otoku Grguru donekle su izmijenili tu sliku. Čak bi se moglo reći da je obrazovni nivo 150 promatranih siledžija iznad jugoslavenskog prosjeka.

Među njima ima priličan broj onih koji su poslije osnovne škole završili neku školu za kvalificirane radnike ili čak srednju, pa i višu školu. Obrazloženje za to je jednostavno: velik broj ispisivanih kažnjenika, prije izricanja posljednje kazne, proveo je duže vrijeme po kazneno-popravnim domovima pa su mnogi među njima tamo završili osmogodišnju školu i onu za kvalificirane radnike.

Dakle, većina ima zanimanje. Među njima je najviše radnika (pretežno kvalificiranih), zemljoradnika, službenika i zanatlija. Samo njih tridesetak nema zanimanje. Ipak, i pored kvalifikacija, mnogi nisu radili. Neki su tvrdili da posao nisu mogli naći. To bi se možda i moglo uzeti kao točno da ne raspolažemo podacima o tome kako su mnogi samovoljno napuštali posao.

Takav je, na primjer, 32-godišnji N. M. Tijekom razgovora s članovima Instituta izjavio je da "nijednu stvar u životu nije kupio novcem što ga je zaradio na pošten način". Zbog toga je od svoje dvanaeste godine stalno bio po odgojno-popravnim domovima i zatvorima. U KPD Zenici i Foči izučio je tapetarski zanat, ali se njime nikad nije bavio. U Saveznom registru SUP-a vodi se kao "profesionalni kriminalac".

Od čega su živjeli ti besposličari i odakle im novac za pijanke po kavanama? U odgovorima su bili iskreni (nisu ni mogli drugačije kad o svakome postoje odgovarajuće kartoteke). Najčešće su se kockali, krali, podvodili, nedopušteno trgovali... I nisu loše živjeli. S. J. je, na primjer, samo od podvođenja imao mjesečne prihode koji su iznosili više od 150.000 starih dinara. Druge su izdržavali roditelji, neke vlastite žene, ostale članovi njihove uže obitelji. 

Kad smo već kod obitelji, uočljiv je još jedan zanimljiv podatak. Naime, često se tvrdi da su prijestupnici najčešće djeca bez jednog ili oba roditelja. Slučaj sa siledžijama iz Grgura nešto je drugačiji. Gotovo polovina imala je oba roditelja. Najmanje ih je bez roditelja, samo njih dvanaest.

Može li se iz kulturno-ekonomskih uvjeta obitelji kažnjenika malo pobliže osvijetliti njihov lik? Mada se uočava podatak da je veliki broj roditelja završio samo osnovnu školu i prema tome su niskog obrazovnog nivoa (ali s druge strane ima i priličan broj onih čiji su roditelji završili srednje i više škole), čini se da u tome ne bi trebalo tražiti isključivi uzrok njihova kasnijeg stanja. Jer, u usporedbi ovih podataka s podacima o školskoj spremi i pismenosti stanovništva iznad 10 godina u našoj zemlji, ispada da je taj nivo odraz obrazovne strukture cijelog našeg stanovništva.

Slična je situacija i sa zanimanjem, zaposlenošću i imovnim stanjem roditelja. Međutim, što se tiče društvene angažiranosti roditelja i drugih članova njihove obitelji, utvrđeno je da su gotovo polovina bili članovi neke društveno-političke organizacije, a oko 40 posto njih su članovi Saveza komunista. Osim toga, više od polovine imali su nekog od roditelja, braće ili sestara koji su sudjelovali u NOB-u. Međutim, siledžije s Grgura nisu nimalo pokazivali zanimanje za rad neke društvene organizacije. Kakav je bio odnos siledžija i njihovih roditelja? Većina je izjavila da su se dobro slagali. Neki su čak navodili i razloge za one slučajeve kad im roditelji nisu mogli više pomoći u stjecanju kvalifikacija i obrazovanja. Tako ih je, na primjer, tridesetorica izjavila kako roditelji i uza sva nastojanja nisu imali dovoljno materijalnih sredstava za daljnje školovanje.

Prema tim podacima treba biti prilično obazriv, pogotovo kad se sagledaju drugi podaci koji daju malo drugačiju sliku. Naime, na pitanje što su njihovi roditelji poduzeli da bi ih spriječili u vršenju prijestupa, dobili smo ovakve odgovore: promjene u odnosima između roditelja i siledžija najčešće su se zadržale na ljutnji roditelja i prijekorima.

Ozbiljnije reagiranje roditelja i ostalih članova obitelji zabilježeno je samo u 15 slučajeva. Od toga su samo dvojica morala napustiti roditeljski dom. Ipak, kad su upućeni u Posebnu ustanovu na otoku Grguru, odnosi su se kod većine poboljšali. U 125 slučajeva postoje povremeni ili redovni kontakti pismima, paketima ili posjetama.

Roditeljski odgoj je zakazao

Čini se da u traženju uzroka njihova antisocijalnog ponašanja treba u prvom redu tražiti baš na tome mjestu. Roditeljski odgoj je zakazao i njihova djeca su najčešće bila prepuštena ulici, lošem društvu i  kavanama.

Naravno, to nije i jedini razlog. Jedan manji dio je rano ostao bez roditelja i bio je stjecajem okolnosti prepušten ulici. Kod nekih odgovore treba tražiti u samoj njihovoj ličnosti. Psiholozi tvrde da među njima ima lica koja se od najranije mladosti ponašaju u suprotnosti s uobičajenim normama, a poslije s postojećim zakonskim propisima. Za njih i potpuno beznačajni događaji mogu biti od velikog značenja da bi se ponašali na "antisocijalni način".

Među pacijentima otoka Grgura zamijećeno je nekoliko slučajeva psihopata i duševnih bolesnika. Najviše je ipak kroničnih alkoholičara. Iz svega što smo ovdje iznijeli da se načiniti približno točna definicija ličnosti siledžija. Na osnovi socijalnog i psihološkog aspekta istraživanja ličnosti siledžije, kao i iz njihovih postupaka prema okolini, može se izvesti zaključak da je "siledžija ličnost koja fizički zlostavlja okolinu jer osjeća da je promašio u životu".

Nije slučajno što siledžije najčešće napadaju nemoćne. U njihovoj podsvijesti to je svedeno na to da se prkosi onome kome je zaštita društva najviše potrebna.

Odatle potječe i mišljenje da siledžije nisu kriminalci pa prema tome nisu ni definirani u pravnim propisima, već "posebna kategorija prekršilaca javnog reda i mira".

Napisao: Uroš Šoškić (Plavi vjesnik, 1967.)