AKO NIJEDNOG redatelja ne možemo sa sigurnošću nazvati najboljim svih vremena, a ne možemo, onda bar bez mnogo straha jednog možemo nazvati najupečatljivijim. Alfred Joseph Hitchcock je njegovo ime, a upečatljivost je gradio i na vlastitoj pojavi, ali prije svega na nadaleko prepoznatljivom stilu.

Nije išao predaleko od trilera, svega u par navrata, no kada govorimo o njima, tu nema nikog iznad njega, a mnogi motivi koje je koristio nastavili su živjeti i poslije njegovih filmova, ali s pridjevom hičkokovski. To su kompleksno isplanirana ubojstva, plavuše u nevolji, ozbiljni psihički poremećaji kod "junaka", vrtoglav rad kamere uz veliku pomoć boje, odnosno crno-bijele fotografije. Nećemo nabrajati sve njegove elemente, ali mora se spomenuti jedna stvar koja je i njegova i univerzalna za žanr - dobro konstruirani negativci u filmovima.

To se, naravno, ne može nazvati Hitchcockovim izumom, no ponekad se zaboravlja koliko je zapravo sjajnih predstavnika tame bilo u njegovim djelima, koliko su ih glumci dobro utjelovili i koliko je to doprinijelo kompletnom ugođaju. I pored vrhunskih glumaca s kojima je uvijek radio nemoguće je ne oteti se dojmu da je za uspjeh tih negativaca bio najzaslužniji zapravo sam Alfred. 

U nastavku donosimo subjektivnu listu njegovih 10 najkvalitetnijih negativaca, uz kratak osvrt na likove i bez većih opisa filmova jer nema smisla prepričavati ih - svaki zaslužuje barem jedno gledanje. 

10. Lars Thorwald (Raymond Burr), film Prozor u dvorište/Rear window (1954.)

Raymond Burr je bio strašan epizodist u svoje vrijeme. Iako centralni zločinac filma, njegov Lars Thorwald se pojavljuje tek u kratkim segmentima tijekom priče, i to doprinosi misteriju, neizvjesnosti i jezi, tako da je idealno rješenje bilo da ga se što manje prikazuje, što je pojačalo dojam. Većinu vremena ga samo vidimo kroz prozor Stewartovog stana, ali to nam je sasvim dovoljno. Burrova ograničena izvedba i Hitchcockovi maniri su sasvim na mjestu, ali zbog premalo vremena, ne bi bilo u redu staviti ga na neku višu poziciju, iako je film Prozor u dvorište to i te kako zaslužio.

9. Bob Rusk (Barry Foster), film Mahnitost/Frenzy (1972.)

Za mnoge je posljednji veliki film Alfreda Hitchcocka zapravo Frenzy, a samim je tim lik Boba Ruska vjerojatno i posljednji veliki njegov negativac. Londonski serijski ubojica koji siluje žene i davi ih kravatom možda djeluje kao stereotipan antagonist na papiru, ali zaista odličan i jezoviti Barry Foster se potrudio da tako ne bude. Čak se može reći da je dobro što gorostas platna Michael Caine nije odigrao ovu ulogu iako je bio Hitchcockova želja. Jednostavno je sve savršeno ovako. Moralo bi se dodati da je od svih redateljevih zlikovaca Rusk najrealističnije prikazan i to je sasvim u skladu s cijelim filmom koji blago prelazi iz same hičkokovštine u cinične i brutalno otvorene trilere '70-ih godina u kojima sva prljavština isplivava na površinu i nemaju više veze s onim pripitomljenim stilom koji je krasio ranija desetljeća i kojem se majstor režije također uspješno prilagođavao.

8. Alexander Sebastian (Claude Rains), film Ozloglašena/Notorious (1946.)

Claude Rains je uvijek bio suptilan i profinjen kao što mu i samo aristokratsko ime govori. U filmu Ozloglašena je sasvim u svom elementu i otprilike imamo njegovog Renaulta iz Casablance koji je izbrisao sve ljudsko iz sebe i odlučio pokoriti svijet i Ingrid Bergman na jedini mogući način - nečastan način. Vrhunska priredba Rainsa u ovoj ulozi, a čak i sam kraj filma, iako je antiklimaktičan, zapravo predstavlja pravi način na koji se rješava sudbina takvog gospodina negativca, a to je izvan standardnih normi i velikih pucnjava, eksplozija, već scenom koju bi manji redatelj možda stavio u sredinu filma. Ne i Hitchcock.

7. Brandon Shaw i Phillip Morgan (John Dall i Farley Granger), film Konop/Rope (1948.)

Ne bi bilo pošteno istaknuti samo jednog od dvojice urotnika iz filma Konop jer em sve rade zajedno (možda i upražnjavaju seksualne odnose, naznačeno je), em je jedan ništa bez drugog. Brandon je Nietzscheov najbolji učenik, hladan kao gemišt, proračunat i otrovan u svakoj rečenici, dok Phillip možda ima želju da sve to bude, ali previše slabosti da bi i pomislio na tu mogućnost. Srećom pa ima Brandona, a i za Brandona je sreća što ima njega, tj. osobu s kojom će se osjećati superiorno i sve je spremno za ubojstvo njihovog trećeg prijatelja, a tako upravo i kreće film. Čitav je napravljen "u jednom kadru" i nervoza ovog dvojca samo više raste kako se ponovo James Stewart približava razrješenju klupka. Obojica su odlično odigrali svoje uloge i nezasluženo se rijetko pominju ne samo u hvalospjevima Hitchcockovih likova nego čak i likova ovog filma.

6. Phillip Vandamm (James Mason), film Sjever-sjeverozapad/North by northwest (1959.)

James Mason je poput Rainsa rođen da bude uglađeni džentlmen, samo što je on rođen za to možda i više nego bilo tko drugi. Uvijek je bio dobar i kao pristojan momak, ali kada mu se podari doza nadmenosti, licemjerja i prije svega pokvarenih namjera, a sve začinjeno sočnim dijalogom koji je kao poezija kad ga izvode on i Cary Grant, onda je to kombinacija koju je nemoguće nadmašiti. Mason je pravo blago u svakoj sekundi koju mu je redatelj dao i dok je u slučaju Burra u Prozoru u dvorište kratka minutaža bila prednost, ovdje se čini da se James Mason možda mogao pojaviti i u još kojoj sceni. Jednostavno ga nikad nije dovoljno, ali i s tom dobronamjernom kritikom Sjever-sjeverozapad je 10/10, ma 11/10, a upravo tu ocjenu dobiva i lik Phillipa Vandamma. 

5. Tony Wendice (Ray Milland), film Pozovi M radi ubojstva/Dial M for murder (1954.)

I dok je Phillip Vandamm bio vremenski ograničen, Tony je čovjek koji vodi glavnu riječ kroz čitav film. Sličnih metoda u razgovoru, pametnih doskočica i opreznosti, ali i s dosta manje ambicije, Tony Wendice u sjajnoj izvedbi Millanda je čovjek koji ima jednostavnu želju, a to je ubojstvo svoje supruge, ali ima i najkompliciraniji mogući plan kako to izvesti. Ta sveprisutnost, neograničena mašta kojom je došao do "savršenog rješenja za ubojstvo" i tolika nečovječnost da je spreman upokojiti jednu Grace Kelly, sve su to više nego dovoljni razlozi da se Tony nađe na solidnom petom mjestu liste.

4. Mrs. Danvers (Judith Anderson), film Rebecca (1940.)

Jedina dama na listi je nešto najbliže pojmu koji se nikako nije smio koristiti u filmovima nekadašnjeg Hollywooda, ali da je smio, onda bi se sigurno iskoristio u ovom filmu. Pojam je "stara kučka" i njena zlokobna pojava u rezidenciji pokojne joj gazdarice se kao kob nadvija nad cijelim filmom i sudbinama dvoje glavnih junaka, koje su jednako uspješno odigrali Laurence Olivier i Joan Fontaine. Idealna za ulogu gospođe Danvers je bila Judith Anderson i svojom ozbiljnošću i teatralnim nošenjem lampe bi prepala i mnogo stabilnija stvorenja nego što je krhka Joan. Sam film možda ponekad više vuče na dramu nego triler, ali čim se to dogodi, tu je gospođa Danvers da nam vrati strah u kosti i da nas podsjeti kako je Rebeccu zapravo režirao Alfred Hitchcock.

3. Bruno Anthony (Robert Walker), film Stranci u vlaku/Strangers on a train (1951.)

Tragični Robert Walker je ovdje odigrao ulogu života i idejom o "razmjeni ubojstava" nije samo inspirirao Dannyja DeVitta na parodiju, već i mnoge prave psihopate da probaju sličan podvig. Njegov Bruno vuče teške komplekse od svog oca i bez obzira na to što ne možemo podržati njegove krvave ciljeve, simpatiziramo ga. Jedna zaista jadna figura koja se zna tako lijepo predstaviti šarmantnom za druge likove da nekad i gledatelj zaboravi na onu jadnost. Veliki je talent bio gospodin Walker, znao je zavarati sve kako je htio i Hitchcock ga je znao iskoristiti bolje nego bilo tko drugi. Šteta što nisu imali prilike za još poneku suradnju.

2. Ujak Charlie Oakley (Joseph Cotten), film Sjena sumnje/Shadow of a doubt (1943.)

Ujak Charlie ubija udovice u slobodno vrijeme, ali ga to ne sprječava da se ponaša kao favorit obitelji kada se pojavi u njihovom malom gradiću i kada oni ni ne sumnjaju da je zapravo došao da se malo primiri i sakrije od zakona. Ipak, film se ne bi zvao Sjena sumnje da bar netko ne sumnja. U pitanju je njegova sestričina i čudan odnos koji njih dvoje imaju jedna je od snaga ovog filma za koji je i sam Hitchcock rekao da mu je omiljeni koji je snimio. Cotten je nikad bolji kao Charlie, svu rašpu svog glasa je iskoristio da što poetskije predstavi manijaka kojeg je igrao i u svjetlu ove uloge nekako je teško povjerovati mu u nekim drugim kada glumi pristojne ljude. Ipak, uspijeva pridobiti naše povjerenje i tada zato što je vrhunski glumac, ali Charlie mu ostaje kip među svim likovima koje je igrao, a monolog o "debelim, beskorisnima ženama koje su pokopale muževe" spada u njegove glumačke trijumfe, kao i u Hitchcockove redateljske.

1. Norman Bates (Anthony Perkins), film Psiho/Psycho (1960.)

Naravno da je Norman na prvom mjestu, kao što ne bi bio nezasluženo na prvom mjestu ni neke daleko sveobuhvatnije liste. Jednostavno, film Psycho je postavio standarde svoje vrste i njime je redatelj dokazao da i uz minimalan budžet, ali maksimalnu inspiraciju, može stvoriti neka od najvećih uzbuđenja ikad viđenih na celuloidnoj traci. Lik Batesa sa svim uplivima vlastite majke je napisan divno, njegove rečenice su sve odlično konstruirane u scenarij, ali teško da bi se postigao željeni efekt da nije bilo Perkinsa da to iznese. Odigrao je Batesa sa svakom trzavicom, smiješkom i uplašenim drhtajem oka na mjestu, jednostavno je nevjerojatno što je sve postigao na ekranu za, također, ne previše vremena. Podsjetimo, prvu trećinu filma ga uopće ni nema. Norman Bates je lik koji mu je morao donijeti svaku moguću nagradu, međutim nepravdi je uvijek bilo, pa je tako ostao bez ijedne značajnije nominacije. "Svi ponekad pobjesnimo", što bi rekao baš Norman, a Anthony Perkins je imao velike razloge da upravo to i napravi.

Deset filmova poslije kojih nije lako sklopiti oči i zaspati, a to je tek djelić ukupne ostavštine velikog britanskog i holivudskog redatelja. Da nije briljantnih negativaca da upotpune ova djela, možda se "remek" ne bi uz njih ni pisalo, no Alfred Hitchcock je bio dovoljno pametan da sve to uklopi na pravi način i sve ove likove nam servira baš u pravoj dozi i na pravim mjestima. Svaka mu čast na tome, kao što mu svaka čast i za sve ostalo što je uradio u svijetu filmske umjetnosti.