DUŠANU Golubovcu, skromnom dečku kojeg smo upoznali u showu Ljubav je na selu, u potresu je uništena trošna kuća zbog koje su mu se rugale djevojke u showu.

Nitko ne bi znao što se dogodilo da na Dušana i njegovu suprugu Anu nije naišao volonter Daniel Pavlić koji je priču o njima podijelio na Facebooku. Siromašni i vrijedni Dušan u potresu je ostao bez sigurnog krova nad glavom. Zidovi u kući su popucali, a statičari još nisu došli.

Objavu Daniela Pavlića prenosimo u cijelosti.

"Jutros sam odlučio otići i podijeliti ostatak pelena i dječje odjeće koju mi je ostavila Kristina. U selima koja sam dosad obišao samo je dvije tri obitelji s djecom. Uglavnom ostatak stanovništva je treće životne dobi. Mladi koji se osamostale i odu, nikada se više ne vrate.

Palim svoj cactus i pridružuje mi se mati, nikada nije bila po tim selima oko Zrina, pa želi i ona pomoći. Odvesti ćemo dječju hranu, pelene i odjeću Golubovcima, pa nek' oni dalje podijele kome treba. Naravno, to je namijenjeno i njihovoj djeci.

Nedjeljni je dan pa nema nikoga na cesti. Na nekim dijelovima viđamo lovce u čeki. Drže puške dok drugi buče i tjeraju divljač prema njima. Sačekuša. Jurim brzo pored njih da se nekom ne bi omaklo...

Kod Golubovca je mnoštvo susjeda, piju kavu. Silviji ostavljam robu, a Vojin brat Duško nas poziva k njegovom domu na kavu. Taman da se malo zgrijemo.

Dušanova "drvenjara" se nalazi s lijeve strane ceste kada ulazite u Zrin, tik uz novu crkvu. Ta nova crkva je izgrađena prije nekoliko godina i poznata je kao crkva koja nema niti jednog župljanina. Uvodi nas Dušan u svoju trošnu kuću kroz vanjski ganjak preko pragova od letvi koje se pod nama njišu. Upoznajemo njegovu mladu suprugu, koja stavlja džezvu na peć kako bi zakuhala voda za kavu. Sjedamo za stol i osvrćem se prema zidovima. Sve je ispucalo, vidi se kroz pukotine van. Dušan mi pokazuje kako mu se stvorila rupa na zidu pa ju je popunio maskom za lice. Fotografiram taj prizor jer u kadru imam oznake covid-19 virusa i potresa. Dva u jednom.

Pitam ga jesu li bili statičari, jer zaista je sve ispucalo i hvata me nelagoda. Moju majku također. Nisu bili statičari, a svakim novim podrhtavanjem događa se nova pukotina. Dušan nam sipa soka, dok čekamo da zakipi voda. Velika peć zagrijava prostor, no rupe i pukotine u zidu hlade sobu. Vani je živa na termometru ispod nule.

'Najgore je u noći kada se sve ohladi. Ne možemo mi to ni ovom peći zagrijati, a ako ću grijalicom grijati, rata struje će mi biti 100 kuna viša, pa otkud to da platim?!' priča mi Dušan.

Dušana sam viđao u serijalu Ljubav je na selu. Sjećam se da su ga neke cure u toj reality seriji i ogovarali čudeći se njegovom životu u toj trošnoj staroj kući. Ovaj mladić je vrijedan, priča nam o svojim kravama, ovcama, radu s kojim prehranjuje sebe i ženu. U braku su pola godine, a ona je iz Bosne. Još nema državljanstvo. Teško je, jer kada živiš sa stranim državljaninom, država ti nameće poreze, osiguranja. Sve sam to prošao s mojom Marinom, pa se prisjećam tog života. Nameti su kao da živite u Švicarskoj, a u realnosti znate i sami gdje živimo. Dok mi Dušan pokazuje piliće koji su se neki dan izlegli, razmišljam o ovom kraju u kojem živi ta nekolicina ljudi. Hrvatska verzija ruskog gulaga. Surovi uvjeti, egzistencija na kocki. Pitam ga jel trebaju neke prihrane za blago, a on mi skromno sliježe ramenima. Ima sijena i to je sve. Pitam ga zašto mi nije prije pokazao te pukotine, jer njegov dom nije ništa bolje prošao u potresu. 'Ma neka dobiju ovi ljudi kojima je potrebnije. Drago mi je da je brat dobio dom zbog djece. Barem neće strahovati od novih potresa', kaže mi Dušan, a meni se srce raspada zbog ovakvih skromnih izjava. Vrijedan mladi čovjek koji se bori za život u mjestu koje baš po lokalnim vlastima, pa i onim županijskim nema neku budućnost. Jednom godišnje se pohodi na utvrdu Zrin, a ostalih 364 dana, ovaj kraj je prepušten sebi.

Voda za kavu nije zavrila, pa ćemo je odgoditi za neki drugi put... Spuštamo se u autu moja mati i ja niz zrinsku cestu. Šutimo. Ponovno prolazimo pored lovaca koji u narančastim prslucima drže puške na gotovs. Opsujem pred njom: Jebemti život! Pogleda me s grčem u licu, ljutito što sam opsovao, a onda vidim da se njeno lice opusti. Znak odobravanja psovke. Idemo kući u šutnji. Radio u autu krči. Izgubio se signal...", napisao je volonter.