"BOLJI sam od Pacina. Bolji sam i od De Nira. Ja imam talent, oni dobivaju materijal."

To kaže za sebe skromni Don Johnson i dok nije lako ozbiljno shvatiti ove prve dvije rečenice, u trećoj se možda i krije malo istine. Zaista čovjek ima talent i zaista ga materijal neće pa neće, gotovo bi se moglo reći da ga sudbina vara na tom polju.

Nije nepošteno, varao je i on mnoge, pio, pušio, orgijao i sve gasio opojnim supstancama, uspio u nekoliko tjedana izmijeniti Barbru Streisand i Umu Thurman na poziciji djevojke, a podatak da je razlika 28 godina između njih dvije mora visoko kotirati u rekordima te vrste, uspio je dva puta se oženiti s Melanie Griffith i to je broj brakova s Melanie Griffith koliko Steven Bauer i Antonio Banderas imaju tek kad udruže snage. Da se zadržimo još sekundu na privatnosti, Don je među rijetkim poznatim žiteljima Hollywooda koji imaju čak dvije bivše supruge nepoznatog identiteta, 99% ne može sakriti ni jednu jedinu. Sve što znamo o te dvije rane nevjeste Dona Johnsona jest da je jedna plesačica, a druga "stara fuksa". Ovo drugo je njegov izraz, neće se valjda ljutiti gospođa.

Možda u tom estradnom dijelu Johnsonove ličnosti možemo tražiti razloge izostanka kvalitetnog materijala jer ne može nitko pribran tvrditi da stara Dončina nema talenta i karizme za izvoz. Ali valjda ni producenti neće baš da kada snimaju oskarovski film tu bude netko tko bi se mogao u pola procesa ne daj bože oženiti se opet, pa sav publicitet ode na tu stranu. Možda je to, a možda samo stvarno nije imao sreće, ali ono što je trebalo ranije istaknuti jest da se taj "izostanak materijala" jedino i isključivo odnosi na veliko platno, nije valjda neophodno pričati o tome kolika je televizijska brda Johnson pomaknuo u Porocima Miamija, koliko je prestižnih nagrada osvojio za svog Sonnyja i koliko je pojam "cool" uspio definirati za cijelu deceniju, tj. za osamdesete godine. Kasnije je sve to samo produžio za koji pedalj postavši i Nash Bridges.

Ne, Donova TV karijera je blistavilo i blještavilo, bilo da je volan Ferrarija ili Barracude u njegovim rukama, ali na filmu je uvijek nešto zapinjalo i nikako nije uspio da u svom šmekerskom stilu zagospodari i tim preglednim pravokutnikom poznatim kao kino-platno. Serija Poroci Miamija je završila 1989. i narednih par godina je bilo ključno hoće li Sonny Crockett pratiti vječno glumca ili će ga se osloboditi. Nije se oslobodio. Dva odlučujuća i dva ponajbolja filma iz tog perioda bili su Hot Spot i Harley Davidson & Marlboro Man, prvi je primjer knjiškog neo-noir ostvarenja gdje je zlosretna propalica Johnson rastrzan između Virginie femme-fatale Madsen i nježne Jennifer Connelly, a drugi naslov je pokušaj brendirane buddy akcije s Mickeyjem Rourkeom i oba filma su sasvim zanimljiva, ali su financijski prošli katastrofalno i već tad je bilo jasno da nema kruha od celuloida, kasnijim naslovima je sve to samo potvrđeno. Teške propasti u vidu Born Yesterday i Paradise, a čak ni Sidney Lumet nije izvadio situaciju s Guilty as Sin.

I ništa, vratio se telki poslije par sezona odsustva, postao Nash i to je bila "svoj na svome" situacija, ništa milije nego gledati Dona Johnsona kako ležerno izbacuje lakat kroz prozor automobila dok mu crne naočale prekrivaju oči i vjetar svira harfu po kosi, sve to iz tjedna u tjedan u udarnom terminu i bez pritiska ograničenih 90 minuta koje film nudi, pa je najbolje da ga tako i pamtimo. Uposlili su ga poslije Rodriguez i Tarantino malo u svojim filmovima, tko će drugi nego oni, i sve je to lijepo, ali ne razdvajajmo nešto što je Svevišnji sastavio, a to su Don Johnson i TV ekran. Možda se njemu to ne sviđa i možda je zato malo ishitreno rekao ono s početka teksta, ali izgleda da film i on jednostavno nisu jedan za drugog ili hajde da skroz ugodimo njegovoj sujetnoj ličnosti - možda ga film nije zaslužio.