JAY WEISSBERG, kritičar Varietyja, jednog od najutjecajnijih filmskih magazina na svijetu, nedavno se osvrnuo na Daru iz Jasenovca, film Predraga Antonijevića i srpskog kandidata za Oscara.

Prijevod teksta prenosimo u cijelosti:

"Nije li već krajnje vrijeme za ozbiljnu diskusiju o tome zašto postoji toliko filmova o Holokaustu? Neupitno je da neki od filmova zadovoljavaju potrebe toga da 'nikad ne zaboravimo', ali previše je onih koji postoje jer je tržište dokazalo da se Holokaust prodaje. Filmovi koji spadaju u potonju kategoriju trivijaliziraju dok istovremeno senzacionaliziraju, gude po strunama srca laganim gudalom i prave prijelaze između groznog i saharinskog. Postoje i podgrupe onih koji u svoje cinično shvaćanje tržišta ubacuju još jedan problematičan cilj, a to je da koriste pogrom kako bi pogurali agendu koja ima malo toga zajedničkog s razumijevanjem nepojmljivog.

Dokaz kukavičluka Holokaust industrije jest to da je Dara iz Jasenovca Petera (Predraga) Antonijevića, neprikriveni primjer srpske nacionalističke propagande, pronašao distributere izvan domovine. Još manje iznenađuje to da je prijavljen kao kandidat za Oscara.

Krenimo od činjenica.

Hrvatska fašistička vlada tijekom Drugog svjetskog rata, ustaše, bili su nasilnici i ubojice kojima je pomagala Katolička crkva. Bili su zloglasni zbog svog svirepog sadizma, a ustaše su progonile Srbe, Židove i Rome, kopirajući nacističke saveznike i promičući politiku "mi protiv njih" čiji su se otrovni i dobro posađeni korijeni u punom sjaju pokazali tijekom raspada Jugoslavije devedesetih.

Isto tako, neosporno je i da je Jasenovac bio zloglasni logor smrti zbog jezive okrutnosti svojih zapovjednika i njihovih podređenih. Oko 80 tisuća zatočenika, uglavnom Srba, ubijeno je tamo između 1941. i 1945. i premda je naziv logora urezan u srpsku psihu, nikada nije bio tema nekog filma.

Ništa od ovog nije sporno i samo bi netko lišen etike tvrdio da je bilo "dobrih ljudi" s obje strane. Tvorci Dare iz Jasenovca naglašavaju da je scenarij nastao prema izjavama svjedoka, koristeći tu izjavu kako bi se zaštitili od kritika. Dogodilo se, samim tim nadilazi prigovore.

Problem s ovim filmom je dvojak: neprikriveno je protuhrvatski, antikatolički nativizam je osmišljen kao oružje u trenutnom razdoru između Srbije i njihovih susjeda, a istovremeno uživaju u prikazivanju sadizma koji stoji nasuprot dječjoj nevinost i na stranu guraju svako promišljanje o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida te zamjenjuju to jeftinim senzacionalizmom i sentimentalnošću.

Film počinje scenom obitelji koje tjeraju prema stočnim vagonima, a desetogodišnja Dara Ilić (Biljana Lekić) starijeg brata Jovu (Marko Pipić) pita zašto nisu okupili i njihove susjede Hrvate budući da svi izgledaju isto. Sposobni muškarci odvezeni su ranije pa je s djecom samo njihova majka Nada (Anja Stanić Ilić) i njezini najmlađi sin Bude. Na stanici ukrašenoj svastikama, otac Miroslav Filipović-Majstorović (Vuk Kostić) razdvaja bolesne i stare i kako vlak napušta stanicu, Dara svjedoči sceni svećenika koji hladnokrvno ubija one koji su ostali.

Nedugo po dolasku zatvorenika u Jasenovac, zapovjednik logora Maks Luburić (Marko Janketića) organizira 'zabavu' za nacističke oficire koji su došli u posjet. Radi se u muzičkim stolicama, igri u kojoj svatko tko na vrijeme ne pronađe mjesto završava pod posebno dizajniranim nožem zapovjednika Ante Vrbana (Igor Đorđević). I dok Dara promatra krvoproliće, Maksova polusestra Nada (Alisa Radaković) toliko se seksualno uzbudi da se ona i njezin suprug Dino Šakić poševe na autu, a njezin je klimaks usklađene s Antinim ubodima. Suptilnost nije jača redateljeva strana.

Idućeg dana Nada i Jovo su upucani, ali ne prije nego majka Dari ne poruči da ostane snažna i uvijek pazi na svog mlađeg brata. Na svu sreću, djevojčicu pod svoje krilo uzima židovska zatvorenica Blankica (Jelena Grujčić) koja čini sve kako bi nju i njezina brata zaštitila od stražara i svećenica čija okrutnost nimalo ne zaostaje za onom nadređenih u logoru. Njihov otac Mile (Zlatan Vidović) je u susjednom logoru Gradina gdje se s još jednim židovskim zatvorenikom rješava leševa.

Da ne postoji suvremeni kontekst filma, radilo bi se o još jednoj nemoduliranoj drami o Holokaustu u kojoj se nasilje koristi na isti način kao i u većini filmova o serijskim ubojicama. No pozadina vam ne može promaknuti i u ovom slučaju, srpski nacionalisti Jasenovac koriste kao bojni poklič stoljetnim srpskim žrtvama i film se pretvara u propagandu. Povjesničar Jovan Byford opisao je da je srpska patnja često povezivana s Holokaustom kako bi tako dobili međunarodnu naklonost i legitimitet teritorijalne ekspanzije skupa s rasističkom politikom, a Dara radi upravo to. Kao dodatak, obiteljski dom Ilićevih je u Mirkovcima, a to je crvena krpa za antihrvatske brigade jer riječ je o mjestu koje je prijeporna točka hrvatsko-srpskih sukoba. Film o Holokaustu čija bi namjera bila probuditi animozitet prema Nijemcima danas bi bio jednoglasno osuđen, a ne prepoznati isti problem u ovom filmu, namjerno je gledanje kroz prste.

Od devedesetih do danas, Antonijević je snimio neke filmove na engleskom i tehnički, Dara je kvalitetno napravljen, a montiran je tako da maksimalno izmuze snimke nastale dronom i izbliza snimljena lica djece. Nestvarna scena u kojoj se svježe ubijeni u snježnoj oluji pridružuju drugim mrtvacima u stočnom vagonu vjerojatno je zamišljena kao smirujuć dašak čarobnog nadrealizma, ali samo je otrcana."