VIDEO U bivšoj kuglani Ante Pavelića je prije 50 godina nastao klub u kojem se stvarala povijest

VIDEO U bivšoj kuglani Ante Pavelića je prije 50 godina nastao klub u kojem se stvarala povijest

Foto: Damil Kalogjera, Hrvoje Polan, Zoran Jačimović, Dražen Valentić, Božo Prezelj, Ivan Rakonić, Dario Odak, privatna arhiva (Pero Kvesić, Alen Kosanović)/Video: Barbara Ravbar/Novinar: Hrvoje Marjanović

SVE JE započelo davne 1968. kada je Omladinska liga za mir odlučila obogatiti svoju ponudu novootvorenim klubom koji tada još ni nije imao naziv već se samo nalazio u starim prostorijama mjesne organizacije SSRNH-e "Tuškanac" na Jabukovcu.

U zgradi koja je isprva bila kuglana Ante Pavelića, zatim kuglana Josipa Broza Tita da bi je nakon toga preuzeli generali NOB-a koji su tamo kartali i kuglali - stvorilo se nešto potpuno novo. Ideja je bila da se na tom mjestu okuplja omladina koja se, kako je to objavljeno u jednom članku iz tog vremena - "bori protiv svih vidova agresije", što je, na kraju krajeva, bila i primarna misija Lige.

Nitko tada nije ni znao da su to temelji najdugovječnijeg zagrebačkog kluba "Jabuka" koji ovog vikenda slavi okrugli, pedeseti rođendan.

Naime, 17.veljače 1968. uz prvi plakat otvorenja koji je dizajnirao legendarni Boris Bućan, klub na adresi Jabukovac 28 (tada BB), po prvi je puta otvorio svoja vrata.

Gorko-slatki 50. rođendan

Nažalost, proslava je ostala u sjeni nemilog događaja, nakon što je sudsko natezanje s Gradom kulminiralo nezakonitim ulaskom bagera i radnika (u pratnji zaštitara) na prostor kluba nakon čega je započelo rušenje dijela terase.

Jabuka je tako postala još samo jedan od zagrebačkih klubova koji su se nakon godina poslovanja i promicanja "alternative" našli u problemima s gradom koji njihov prostor (ili barem dio prostora) želi pretvoriti u nešto drugo. I nije da će prostora nedostajati, klubova je mnogo i ponuda je daleko bolja nego što biste na temelju pisanja medija mogli zaključiti, ali pedesetogodišnja tradicija nije mala stvar.

Kao što su mnogi često znali isticati, ovo je klub s dugom tradicijom i rokerskim pedigreom. To je mjesto na kojem su pred par stotina posjetitelja, koliki je i kapacitet kluba, neke od svojih prvih koncerata izvodili velikani domaće scene kao što su Josipa Lisac, Zdenka Kovačiček, Azra, Haustor, Majke, Hladno Pivo, Pipsi, Urban i mnogi drugi. 

U drugim bi zemljama Jabuka već odavno imala status kulturnog dobra.

Bandić nije stvorio Jabuku, ali to znaju svi... Osim njega

Ipak, s ovom izjavom ne bismo se trebali pretjerano zanositi i krivnju pripisivati isključivo zagrebačkoj gradskoj vlasti koja ne prepoznaje važnost ovakvih klubova.

Radi se, naime o svjetskom trendu, a mnogi su legendarni klubovi s vremenom nestali i pretvorili se u parkirališta, trgovačke centre ili velike fast food franšize. To nikako ne umanjuje štetnost sustavnog zatiranja ovakvih mjesta, ali bilo bi pogrešno reći da se radi o nekom planu da se Zagreb pretvori u gomilu klubova bez imidža već više činjenici da se kultni klubovi nikada ne nalaze na listi prioriteta likova u odijelima koji se svojih "rokerskih korijena" sjete samo u trenucima kada se pokušavaju uvući u guzicu određenog dijela birača.

Milan Bandić se primjerice, referirajući se na 2001. kada je klub ponovno započeo s radom nakon trogodišnje pauze (spor s Gradom, navodno zbog komunalne buke), zaletio s izjavom kako je upravo on "stvorio Jabuku". Naravno, to ne može biti dalje od istine, no savršeno se uklapa u seriju Bandićevih uobičajenih epizoda logoreje i savršen je primjer toga kako ljudi na poziciji doživljavaju kultne klubove i koriste ih u svrhu jeftine samopromocije.

Oni upoznati s klubom vrlo dobro znaju kako je sve počelo i njihova sjećanja teško mogu poljuljati tragikomični pokušaji pripisivanja zasluga za opstanak.

Više od običnog kluba

A Jabuka je oduvijek bila više od običnog diska ili koncertnog prostora. Popularnost Jabuke nije narušila ni ne pretjerano atraktivna lokacija. Generacije fanova rock glazbe svakog bi se vikenda uspinjale uz brdo, a osim što je uživala ugled kluba u kojem ste uvijek mogli uživati u dobroj glazbi, ovo kultno okupljalište rokera bilo je i mjesto na kojem su se održavali mnogobrojni koncerti domaćih i stranih bendova.

Otvorio ju je direktor HNK-a. U početku je imala vlastitu kazališnu trupu, jazz i filmske večeri s tribinom poslije projekcije.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih, u vremenima kada cijele diskografije nisu bile udaljene samo nekoliko klikova, DJ-i su doslovno glazbeno obrazovali posjetitelje jer do novih albuma i singlova nije se dolazilo tako lako.

Nove ploče dolazile bi iz inozemstva i premda to danas zvuči pomalo smiješno, bilo je slučajeva kada su se singlovi prvo puštali u Jabuci da bi tek kroz neko vrijeme završili na svjetskim top listama. A to je za jedan zagrebački klub u izoliranoj Jugoslaviji bilo veliko dostignuće 

Osamdesete su ujedno označile i početak inozemnih svirki, a krenula je i Dark Dance slušaona koja je trajala relativno kratko ('84. i '85.), ali upravo su po njoj "darkeri" dobili i ime.

A darkeri su vjerojatno i jedan od razloga zašto su vlasnici Jabuke oduvijek imali problema sa susjedima.

Tijekom Univerzijade gradi se i vanjska pozornica, a klub u tom periodu uspijeva stati uz bok Kulušiću i Lapidariju, ponajviše zbog obnovljene suradnje s ljubljanskim ŠKUC- om. Tako manje poznate grupe nastupaju u Jabuci, jači bendovi u Kulušiću, a najpoznatije grupe na Zagrebačkom velesajmu i drugim mjestima

Fiju Briju i Zagreb gori

Dolaskom devedesetih, u Zagrebu se zatvaraju Moša, Kulušić i SKUC. Zahvaljujući dobrim temeljima s kraja osamdesetih, Jabuka ne samo da je preživjela, već je zakoračila u svoje nabolje desetljeće. Unatoč ratnim događanjima i čestim zamračenjima, klub ne zatvara vrata čak ni tada.

"Radili smo samo subotom od 10 do 1 i to, manje-više, za ekipu s kvarta. Bilo je gadno vrijeme, ali svejedno nismo htjeli zatvoriti klub. I tako bi ja svaku subotu poslije fajrunta kroz mračni Zagreb pješačio doma. U Dubravu", govori Leo, jedan od zaposlenika Jabuke.

Nastupi grupa kao što su White Zombie, Urge Overkill, Killdozer, Walkabouts, Carter USM i još gomile stranih bendova veliki su plus za mali klub, a UK Subs u klubu snimaju i bonus live album "Don't you know there's a war on?" koji prenosi Stojedinica.

Svakako vrijedi spomenuti i dva festivala koje je vodstvo kluba organiziralo tijekom devedesetih. Naravnog, riječ je o festivalima Fiju Briju i Zagreb gori na kojima su "brijali" svi od Borghesije i Anesthesije, preko Hladnog Piva i Leta 3, pa sve do Ramireza i Lollobrigide.

Fiju Briju, koji je ime dobio po programu koji je Jabuka održavala svakog četvrtka, posebno je zanimljiva priča.

Kao što nam je rekao Marijo Stojanović iz Jabuke: "U proljeće '93., nakon iznenadnog zatvaranja Lapa, Jabuka dovodi Stiva da pušta muziku četvrtkom. Program se zvao Fiju briju i sa sobom je povukao dio ljudi iz Lapa, tako da je odmah u početku bilo između 500 i 700 ljudi po večeri. Novo je bilo i to kaj je Stiv ubacivao Novi val i domaće punk i rock bendove u svoje setove, što dotad nije bila tolika praksa među DJ populacijom u Jabuci. Jabučari su to skroz dobro prihvatili. Činjenice da ljudi divljaju na domaću mjuzu i da dolaze novi bendovi poput Hladnog piva, Pipsa i Kojota, bile su definitivni pokazatelj da se sprema nešto veliko. Jedva pola godine poslije cijela stvar je jednostavno – eksplodirala."

Organizatori su koncerte iz malenog prostora prebacili u daleko veći Dom sportova kako bi u tim velikim godišnjim okupljanjima, hrvatski rock bendovi dobili su priliku preseliti se iz mraka manjih klubova pod reflektore jednog od najvećih koncertnih prostora u Hrvatskoj. Festival se u svibnju i lipnju 1997. nakratko preselio u Split i Sarajevo gdje je okupio 13 tisuća posjetitelja.

"Poanta cijelog koncepta jest promoviranje i prezentacija rock izvođača pred što većim brojem publike da bi kasnije imali posjećenije solo-koncerte. Jednostavno, podizanje rock'n'rolla na višu razinu. Tako je bilo od početka i tu koncepciju namjeravamo razvijati i dalje", objasnio je svojevremeno Tomislav Petrović.

I jabučari su u svojem naumu i uspjeli.

"Radila je Jabuka i open air koncerte. A kaj je bolje za svirku na otvorenom od Šalate? I tak je Zagreb gorio svako ljeto od '96. do '00. Al' da ljudi ne bi ostali gladni rocka, dečki su si dali truda i oživjeli i OTV Dom (bivša Moša). Pa su tam od veljače do studenog devedeset šeste svoje odsvirali Laufer, Pipsi, Nomeansno i Let 3, a grand finale su bile Majke, na koje nije moglo ući par stotina ljudi. Sve te dobre svirke trebalo je nekak' i nagradit. Stoga je ustanovljena novinarska rock nagrada Crni mačak, koja se zadnji put dodijelila 2003. godine", govori nam Stojanović.

Jabukaton

Ne smijemo zaboraviti ni Jabukaton, izdavačku kuću koju su pokrenuli tadašnji šefovi Jabuke, Tomislav Petrović i Pavao Podolski, a prvi album očekivano je bio live album trećeg "Fiju Briju". Sljedeći veliki album bio je "Vrijeme je da se krene", tada već pomalo otpisanih Majki koji su nakon slabe prođe prethodnika, brojnih raspada, ovisnosti i obiteljske tragedije Gorana Bareta, bili gotovo nevidljivi domaćim izdavačkim kućama.

Kombinacija uistinu kvalitetnog materijala, ali i odlične promocije, oživjela je karijeru grupe, a uslijedili su i domaći rock klasici kao što su "Apokalipso" Darka Rundeka, "Desetka" Hladnog Piva i "Fred Astaire" Pipsa.

Kao što smo doznali u razgovoru s trenutnim voditeljem GSK Jabuke, Marinom Vidukom - Stivom, mnogi su klasici nastajali upravo u prostorijama kultnog kluba pa je tako istaknuo da "Šank" Hladnog Piva nastao - na šanku Jabuke.

Svakako vrijedi spomenuti i Klince s Jabukovca (Ripper, Bare, Gobac, Davorin Bogović, Alen iz Kojota, Mile iz Piva i Bino i Boro iz Božesačuvaj) koji su realizirali još jednu ideju nastalu na šanku i snimili "Čudnu šumu" koji je obrada "Poštujte naše znakove" koja se u pamćenju domaćih ljubitelja rocka (ali i mnogih drugih) urezala daleko snažnije od originala.

Klub koji ne truli

O važnosti Jabuke za domaću scenu imali smo prilike naučiti još prije četiri godine, kada je klub povodom 45. rođendana u suradnji s Arheološkim muzejom u Zagrebu organizirao izložbu "Klub koji ne truli 45 godina".

Bio je to idealan trenutak da se posjetitelji muzeja upoznaju s klubom koji je nadživio ne samo klubove s kojima je gradio zagrebačku alternativnu scenu već i bivšu državu.

S vremenom se mnogo toga promijenilo. Kultni klubovi zatvarali su vrata, neki zbog sustavnog uništavanja, neki zbog lošeg poslovanja, a nekad velika rock okupljališta s vremenom su popustila pod pritiskom i okrenula se zabavnjacima i cajkama. Društvene mreže tu i tamo znale bi se užariti zbog nekog novog udarca zagrebačkoj alternativnoj sceni, ali sve se na kraju svelo na par nabrijanih statusa i gomilu lajkova.

Brija koja traje... I traje...

Kroz sve to "najzagrebačkiji klub" i dalje je držao otvorena vrata. Iza njega su "dani ponosa i slave" i danas je to u prvom redu podsjetnik na neko drugo vrijeme, ali u moru klubova koji se razlikuju tek po imenu i lokaciji, lijepo je vidjeti da još uvijek postoji mjesto koje se prgavo opire trendu bezličnosti.

Cijela halabuka oko terase u kratkom je vremenu izgubila kompas pa mnogi pogrešno misle da sve ovo znači da se zatvara i klub. Međutim, uzmemo li u obzir sve što se dogodilo s ostalim kultnim okupljalištima, nije ni čudo da je to prvo što je mnogima prošlo kroz glavu. Ne brinite, Jabuka je i dalje tu, ali sve ovo možda je dobar povod da se pobrinemo da tako i ostane.

"Jabuka je danas mjesto gdje nema šora, gdje zalazi većinom starija škvadra koja se često s nostalgijom na šanku prisjeća 'boljih' dana, ali i mlađa ekipa koja bježi od neke drugačije muzike, nekih drugačijih likova. A i nemojmo zaboraviti sve te ugodne momente provedene u gondolama sljemenske žičare. Kad ne znaš gdje bi, Jabuka te uvijek čeka. Kao stara dama, udobno zavaljena na bregu, gleda grad koji se mijenja. A ona dalje brije svoju briju koja traje. I traje. I traje…". poručuju za kraj Jabučari.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara