Tekst: Iva Milanović-Litre
Foto: Borna Čavrag
Video: Tomislav Brdjanović

JEDAN od najpopularnijih i najtraženijih pjevača s prostora bivše Jugoslavije, otrov za žene Zdravko Čolić svojim je subotnjim spektakularnim koncertom u Opatiji potvrdio kako njegov sjaj još uvijek nije izblijedio. Okupio je žene, ali i muškarce svih generacija i na neki se način vratio samim početcima svoje karijere koja je prvi bljesak imala upravo pod opatijskim nebom.

Krajem 60-ih počeo je karijeru kao pjevač bendova Mladi i lijepi te Ambasadori, nekoliko je puta nastupio s grupom Indexi, a 1971. godine je postao pjevač Korni grupe umjesto Dade Topića. Solo vode su ga ipak više vukle, a prekretnica, koja je označila zvjezdani uzlet njegove karijere, dogodila se 1973. kada je s pjesmom "Gori vatra" pobijedio na Opatijskom festivalu i otišao na Pjesmu Eurovizije kao predstavnik bivše Jugoslavije.

S godinama su se njegovi hitovi samo nizali, a broj žena koje su potpadale pod njegov šarm rastao. Koncerti su mu i danas rasprodani, napunio je zagrebačku Arenu i nastupio u pariškoj Olympiji, a "Ti si mi u krvi", "Pjesmo moja", "Glavo luda" i "Pusti, pusti modu" danas, pored starih obožavatelja, pjevaju i mlađe generacije.

Veliki šarmer i vječni neženja, kako su ga mnogi nazivali, ipak se skrasio 2001. godine i sa svojom suprugom Aleksandrom ima dvije kćeri, osmogodišnju Unu i trogodišnju Lauru. U intervjuu za Index 57-godišnji Zdravko Čolić je otkrio što je sve doživljavao od obožavateljica, čime ga je osvojila današnja supruga, koje su mu neispunjene želje, na što je trošio zarađene novce, razmišlja li o kraju karijere i još mnogo toga.

Kakav je osjećaj bio nakon toliko godina pred opatijskom publikom ponovno zapjevati "Gori vatra"?

Vrlo zanimljivo. Vratio sam se u te 70-te kada je Vanja Lisak zapalio šibicu i rekao da je pobijedila "Gori vatra". To je zapravo bio neki moj stvarni početak. Uvijek kažem Opatija je kriva što sam ostao u pjevačkim vodama, a nisam se bavio nečim pametnijim.

S čime vas je supruga osvojila? Što je ona imala, a tisuće drugih nisu?

To je bila sudbina. Nema veze kako netko izgleda i koliko ima pameti. U životu su sve slučajnosti, sudbine, dvoje ljudi koje sretnu. Možda si u životu imao i strastvenijih ljubavi pa se nisi oženio. Kod Aleksandre me osvojila jedna plemenitost, dobrota i privrženost, a i prijateljstvo je najvažnije u vezi jer strast na neki način prođe kada dođu djeca.

Kada imaš djecu malo si ozbiljniji i više vodiš brigu o egzistenciji. Prije je kod mene bilo tako da ono što zaradim i potrošim, iako sam studirao ekonomiju nisam se ekonomično ponašao. Trošilo se u principu na putovanja, malo na garderobu, ali najviše na kavane. Uvijek sam bio kavalir i ako su žene bile u mojem društvu uvijek sam ja plaćao.

U gotovo 40-godišnjoj karijeri imali ste sigurno mnogo zanimljivih trenutaka, možete li izdvojiti neki?

Jedna obožavateljica u Makarskoj preskočila je s jednoga balkona na drugi na šestom katu, a dolje je bio bazen. Ušla je u sobu gdje smo sjedili ja, Kemal Monteno i neki menadžeri i razgovarali. Šokirao sam se kolika je to željela bila da nije mogla normalno dizalom doći do sobe.

Je li bilo muških prijatelja koji su vam zavidjeli na šarmu i uspjehu kod žena?

I drugi su se sviđali ženama, ali ja sam uvijek bio istureni napadač jer sam bio vokalni solist. Bilo je zavisti, ali to se ne izražava riječima, to je neka tiha patnja. Ja se nikada nisam ponašao pretenciozno i pravio važan u ženskom društvu, ali moguće da je bilo zavidnih, no u nekom ranijem periodu, sada više ne.

Smatrate li vi sebe zgodnim muškarcem?

Ne pretjerano, ali smatram da imam dobru energiju koja je možda iznadprosječna. Svaki čovjek ima neku auru i mislim da je to mnogo važnije od izgleda.

U Opatiju vas je došla slušati i Lepa Brena koja je rekla kako vas jako voli i cijeni kao kolegu, ali da se niste previše družili jer vi jako puno radite. Imate li prijatelja, ili možda neprijatelja s estrade?

Ja baš nemam puno prijatelja s estrade, više sam vezan za ljude iz Sarajeva, za bosansku raju, za bosanske izvođače Gorana Bregovića i Kemala Montena. Dobar sam i s Arsenom Dedićem s kojim sam također surađivao. Ja smatram da su prava prijateljstva ona do 30-e godine, iz škole, ali s kolegama se družim i jako je lijepo kad se nađemo. Ljudi i prijateljstva potekla iz Sarajeva ipak su dio moje mladosti i to izdvajam iz cijele priče.

Postoji li nešto što još niste ostvarili, a htjeli biste?

Volio bih da budem na nekoj svjetskoj listi, da imam barem jedan hit koji će to uspjeti. Imao sam svojevremeno ponude od njemačkih producenata, ali nisam želio živjeti u Njemačkoj. Eto, to mi je možda najveća želja koju nisam ostvario.

Razmišljate li o kraju karijere?

Ja ne jer muzika je dok te zdravlje služi i dok ljudi dolaze na koncerte. To nije vezano za godine, dok možeš pjevati, pjevaš. Ja nisam tip koji može na pozornici sjediti. Kod mene je sve na bazi jedne energičnosti, to je moj život, takav je moj nastup i dok to mogu pjevat ću.