ŽIVIMO u možda najboljoj eri u povijesti industrije videoigara i, bez obzira na to koji žanr voljeli, na kojoj platformi igrali i pripadate li skupini tvrdokornih igrača, e-sportaša ili "rekreativaca", nije postojao period u kojem je situacija bila savršenija.

Osim toga, igre izgledaju fantastično, a AAA naslovi imaju izvrsno napisane scenarije, gotovo fotorealističnu grafiku, vrtoglave budžete i zaradu koja često zasjenjuje holivudske blockbustere od kojih su neki, neki uzgred rečeno, adaptacije popularnih videoigara. 

Upravo su zato kritičari sve stroži prema AAA naslovima kao što je Forspoken koji na površini djeluje kao još jedna kvalitetna igra u žanru koji je do danas izrodio tko zna koliko uspješnih nastavaka Final Fantasyja.

Square Enix odlučio je napraviti japanski RPG sa zapadnjačkim štihom i to, barem na papiru, djeluje kao odličan plan jer FF franšiza u ovoj fazi postojanja mnogim je autsajderima gotovo neprohodna. Forspoken je potencijalni početak nove priče s junakinjom koja nam je daleko bliža i jasnija te pričom bližom zapadnom senzibilitetu. 

"Not great, not terrible"

No, tu se javlja prvi problem. Forspoken nema dobru priču. Imaju dobru ideju, ali izvedba je, najblaže rečeno, upitna. I to je glavni problem koji s igrom imaju mnogi kritičari. Radnja prati Frey, djevojku problematične sadašnjosti i misteriozne prošlosti, koja iz New Yorka magično otputuje u fantastični svijet zvan Athia. Tamo koristi svoje novostečene moći kako bi preživjela i vratila se kući.

Athia stenje pod čizmom matrijarhata Tantas koje su do pojave Breaka (pošasti koja je poharala carstvo) mirno vladale zemljom, da bi se pod utjecajem mračne sile pretvorile u zle čarobnice koje vladaju uz pomoć straha i nasilja. 

Iako ne djeluje obećavajuće, dobro napisan scenarij ovo je mogao izdići iznad osrednjosti na koju prije petnaestak godina ne bismo ni obraćali pažnju jer se radilo o videoigrama koje ne moraju nužno imati najbolje napisane priče. No, to se promijenilo i od igara očekujemo malo više od priče kakvu ima prosječni Marvelov film. Je li priča grozna? Ne. Ali nije posebno zanimljiva.

I ovo nije loša igra. Problem je to što se ni u jednom aspektu ne izdiže iznad prosjeka. 

Grafički je samo u redu, likovi su također takvi, glazba je OK, neka posebna atmosfera ne postoji, svijet i mape su poluprazni i bezidejni, a kompletnu sliku narušava i pomalo lijeni dizajn "oaza sadržaja" na koje nailazite.

Igrivost ne unosi previše noviteta i djeluje kao kombinacija Final Fantasyja i Infamous Second Sona, a kontrole su u najboljem slučaju "nešto na što ćete se morati naviknuti" jer su nespretno implementirane.

I to je više-manje to. Nije remek-djelo, ali nije ni loša. Prosječna je. Štoviše, igrači koji previše ne filozofiraju oko svake sitnice mogli bi u igri uživati. Na kraju krajeva, pogledajte videe i sami odlučite je li to za vas ili nije. 

Tko ne voli ovu igru, ne voli Vucu, a tko ne voli Vucu...

Međutim, ono što je počelo ozbiljno zahvaćati industriju videoigara je neizdrživi virtue signalling koji se prečesto upliće u razgovor o igrama. U ovom slučaju radi se o onima koji su krivnju za prosječne ocjene (68 na Metacriticu, što je solidna i fer trojka) počeli svaljivati na rasizam i mizoginiju.

"Oni" su u ovom slučaju uglavnom bijeli muškarci i žene koji su se odlučili uvrijediti na račun najmanje jedne skupine kojoj ne pripadaju. 

Jedan od najcitiranijih i najglasnijih bio je David Jaffe, dizajner videoigara koji je radio na projektima kao što su God of War i Twisted Metal, a osim što nije ni crn ni žena, Jaffe nije kupio ni igru i, sudeći prema tvitu koji je podigao prašinu, ne zna ni ispravno napisati naslov igre. 

Nažalost, ovo je sad glavna tema vezana za Forspoken i, ne, neće pomoći u prodaji. 

Štoviše, mogla bi joj itekako naštetiti ako se priča proširi i pusti korijenje. Daleko od toga da među mrziteljima igre nema onih kojima uistinu jest problem to što je junakinja crna, ali to je internet, mjesto na kojem sve može biti problem.

Osim toga, radi se o toliko maloj i nebitnoj skupini da joj ovakve rasprave samo daju dodatni prostor u medijima i čine ju skupinom o kojoj vrijedi raspravljati, a ne šačicom bezveznjaka i trolova koji se rađaju i umiru u komentarima. 

Ovo je grubo generaliziranje i trpanje legitimnih kritika i stavova u ladice ne bi li se osoba koja obožava trpati u ladice osjećala kao pravednik. To je ta "tko ne voli Vucu, kurac mu se ne diže" logika i koliko god bila dobra za Vucu, debilna je u svakoj drugoj situaciji. 

Ne, većina igrača nema problem s crnom protagonisticom niti mrze PlayStation. Ne mrze čak ni igru, samo je smatraju prosječnom ili je, prema onome što su vidjeli, nemaju namjeru kupiti.

Mnogima je svojevremeno bilo teško pomiriti se s činjenicom da neki ljudi legitimno ne vole The Last of Us Part II i, premda su u tom slučaju homofobi, transfobi i ženomrsci bili glasniji i brojniji (jednostavno zato što je franšiza popularnija), velikoj većini jednostavno se nisu svidjeli priča i scenarističke odluke. 

Koristeći tu logiku, problem golemog online hejta prema igri The Callisto Protocol ili Days Gone je bio što? Bijeli muškarac u glavnoj ulozi? Ne. Dobre igre iz ovog ili onog razloga ponekad privuku golemu količinu negativnih komentara. Ponekad je teže artikulirati što se ljudima nije svidjelo, a Forspoken je jedna od tih igara. Na površini sve djeluje obećavajuće, ali samo nekoliko sati dovoljno je da shvatite da se radi o prosječnoj igri. 

Ove optužbe su klasična intelektualna lijenost i nesposobnost da sudjelujete u suvisloj online komunikaciji. Ako se s nekim ne slažete, on je automatski Hitler, rasist, ženomrzac, fašist i slično. Svako forsiranje ovih termina samo šteti raspravi o ovim problemima sve dok riječi potpuno ne izgube značenje. Što se jednim dijelom već očito i dogodilo. 

Ne treba u sve uplitati ove teme samo zato što su popularne i donose prostor u medijima.