ZAGREBAČKO podzemlje nije "koncept" koji je nastao u '90-im godinama prošlog stoljeća, postojalo je ono i u vrijeme bivše Jugoslavije.

Osim kriminala, u njemu je cvjetala i prostitucija.

Listopad 1968.: Pravi noćni život u zagrebačkom podzemlju u pravilu počinje oko 22 sata. Do tog vremena gradom švrljaju manje važne "ličnosti" - šverceri, preprodavači karata, "bombaši" (misli se na one osobe koje prodaju nekvalitetnu tkaninu i bezvrijedne štofove sve pod "firmom" dobra roba), prostitutke sa "štajge", sitni džepari i kradljivci.

Nakon 22 sata na scenu stupa "krema podzemlja": profesionalni varalice, kockari, provalnici velikog kalibra, šefovi švercerskih gangova, krijumčari opijuma, zlata i oružja, falsifikatori, pornografski fotoreporteri i svi ostali koji su alergični na riječ "zakon" i kojima je kriminalna djelatnost profesija. Naravno, čitavo društvo ne bi bilo kompletno da se među njima ne nalaze i djevojke koje u Zagrebu predstavljaju tzv. "visoku prostituciju".

Tko su ti ljudi? Što kriju u sebi i kako se ponašaju u normalnim prilikama? Imaju li oni zaista toliko novca ili je sve to samo lažan, prividan sjaj? Da odmah objasnimo jednu stvar: zagrebačko podzemlje je skup raznorodnih, većinom od društva odbačenih tipova, koji više žive u bijedi nego u blagostanju. Treba priznati da imaju novaca, ali to prljavo bogatstvo traje toliko kratko da ponekad nije vrijedno ni spomena.

Možete li zamisliti nekog čovjeka u pustinji bez vode i hrane? I možete li pred očima satkati prizor kad se taj isti čovjek poslije nađe u oazi, kraj vrela bistre vode? On će, naravno, nezasitno piti vodu sve dok se napokon ne uguši. Eto, tako se isto ponašaju i kriminalci. Raskalašeno žive, trošeći novac po zagrebačkim lokalima, većinom sumnjive prirode, prostitutkama kupuju skupocjene poklone, sve dok blagajna presahne. A tada se svi ponovo vraćaju u bijedu, izbjegavajući kontakte sa starim prijateljima i poznanicima, koji su ih odbacili ili ponizili.

To je neminovni i, reklo bi se, neizbježni krug koji kriminalcima uvijek donosi propast. Restauracija "Mosor" na Trgu Republike nekad je bila "štab" zagrebačkih delinkvenata. Tu su se kupovale informacije, sklapali poslovni aranžmani, planirala razbojstva, pljačke i provale. Danas to "Mosor" više nije.

Kriminalci su pobjegli iz centra grada, vjerojatno se plašeći milicije. Okupirali su predgrađa, Gornji grad i kolodvorske restauracije. Modernizirali su se, raspolažu automobilima, iznajmljuju auta, surađuju s kriminalcima iz Beograda i drugih jugoslavenskih gradova. Preko ljeta se "čoporativno" sele na jug, na morsku obalu među brojne turiste.

Sudski dosjei govore da je većina kriminalaca otkrivena i uhvaćena baš zbog već prije spomenutog raskalašenog ponašanja i nezasitnog trošenja ukradenog novca. Zoran Jovanović, jedan od najvećih poslijeratnih provalnika u Zagrebu, zatvorenik s Golog otoka, bjegunac iz čuvenog niškog zatvora i dezerter, raskrinkan je pošto su zagrebački isljednici nekoliko dana uporno pratili njegovu "prijateljicu" Nadu.

Nada i Zoran uhapšeni su u Dubravi u trenutku kad je provalnik u svijetu zagrebačkog kriminala bio poznat pod lažnim imenom Stanko Ginovski. Neposredno prije tog presudnog hapšenja Zoran Jovanović je već bio u zatvoru. U trenutku dok je čitavi zagrebački SUP grozničavo tragao za njime, sudac za prekršaje ga je zbog nedozvoljene trgovine i šverca osudio na 25 dana zatvora.

I prije nego što je četvrti put obukao zatvoreničko odijelo, Jovanović je djevojci Nadi S., prostitutki iz Samobora, s kojom je osam dana tajno živio u Dubravi, ostavio čitavo bogatstvo - zlato, nakit i gotovinu koju je u pet mjeseci svoje "zagrebačke provalničke karijere" pokrao u imućnijim obiteljskim kućama.

"Ne dirajte u zlato!", rekao je na odlasku u zatvor u Vukomercu.

Međutim, opomena nije koristila. Nada S. je odmah počela tragati za famoznom kožnatom torbom u kojoj je bilo skriveno ukradeno zlato.

"U ormaru, u jednoj zaključanoj kožnatoj torbi, pronašla sam novac. Tu je bilo i zlatno prstenje, zlatne pločice, privjesci i dukati. Budući da je torba bila "pod ključem", žiletom sam razrezala dno i uzela dragocjenosti i novac. Koliko je novaca bilo, ne znam, ali pretpostavljam da nije moglo biti više od milijun dinara. U gradu sam srela Mariju i Stevu. Tu smo noć proveli zajedno. Pili smo i nemilice trošili novac.

Ja sam zapravo uzela sav novac i nakit iz torbe i stavila ga u svoju torbicu. Odnijela sam to na glavni kolodvor i ostavila u garderobi. I Franjo je išao sa mnom. Bila sam pijana pa je Franjo uzeo od mene potvrdu od garderobe i podigao zlato i gotovinu. Sve je predao Anđeli, ženi koju je upoznao pošto smo se rastali.

To je priča jedne prostitutke koja je bila ključ zagonetke milijunskih krađa u vilama imućnih zagrebačkih obitelji. Ispričala ju je inspektoru F. neposredno pošto je uhapšena zajedno sa Zoranom Jovanovićem. Međutim, priča o trošenju novca i razbacivanju zlata bila bi suviše duga za ovu priliku. Ukratko: Nada S. i njezino nezasitno društvo živjelo je tih dana na "visokoj nozi". Negdje upravo u to vrijeme, dok je zlato zveckalo po zagrebačkim barovima, a novac se trošio na gole žene i vrtoglave vožnje taksijem, Jovanoviću je pošlo za rukom da pobjegne iz zatvora u Vukomercu. Klupko se nakon toga počelo odmotavati.

"Nisam znala da je to Zoran Jovanović", rekla je Nada S. u istražnom postupku.

Novac potrošen po zagrebačkim barovima i kavanama

"Uvijek mi se predstavljao kao Stanko Ginovski. Govorio je da je Makedonac i da se nedavno vratio s rada iz SR Njemačke."

Iako je Jovanović nakon bijega iz zatvora gotovo posve izmijenio izgled, organi unutrašnjih poslova su mu ipak ušli u trag. Inspektor F. ga je dočekao jednog predvečerja na Dubravi i samo rekao: "Vaše vrijeme je isteklo, Zorane Jovanoviću. Pružite ruke da vam stavimo lisičine. Znam, znam da ćete se protiviti. Vi niste Zoran Jovanović, vi ste u stvari Stanko Ginovski. Ne navodite nas i na taj trik. Znamo da ste obrijali brkove i da imate ožiljak na ruci. Stanko Ginovski - to je vaše lažno ime."

Još istog trenutka Jovanović je čuo onaj karakterističan zvuk zbog kojih se mnogim kriminalcima diže kosa na glavi. Lisičine su škljocnule i to je bio kraj. Nakon Jovanovićevog ponovnog hapšenja organi unutrašnjih poslova pronašli su veći dio ukradenog zlata, nakita i drugih vrijednih predmeta. To je odmah vraćeno okradenim vlasnicima. Međutim, novac, kojeg se u ovom slučaju bilo i najlakše otarasiti, zauvijek je otišao u nepovrat. Potrošen je po zagrebačkim barovima i kavanama, među ostalim kriminalcima i drugim tipovima sumnjive prošlosti.

Inače, koliko smo poslije u razgovoru s nekim ljudima koji su posredno vezani za zagrebačko podzemlje uspjeli saznati, Zoran Jovanović u podsljemenskom svijetu kriminala nije bio toliko poznat. A baš ta činjenica govori tko je on bio u stvari. Drugim riječima, Jovanović, koji je svoj kriminalni zanat ispekao u kontaktima s najpoznatijim provalnicima i varalicama Jugoslavije, nije volio da u njega upiru prstom kao u "veliku ribu". Držao se uvijek povučeno, rijetko je kontaktirao s drugim provalnicima. Ukratko, sam se brinuo za svoj posao jer je bio prilično nepovjerljiv.

Neuralgične točke prostitucije

Bezbroj puta sam sjedio u onoj istoj sobi gdje zagrebačke prostitutke pred sucem za prekršaje pričaju svoje tužne priče. Svaka riječ je drama za sebe, svaka rečenica predstavlja jednu duboku doživljenu tragediju, razočaranje...

Sve počinje onog trenutka kad se plavo milicijsko vozilo brzinom vjetra spusti niz ulice neuralgične točke prostitucije. Postoji jedno tužno pravilo: ide se jednim toliko već poznatim redom: Mihanovićeva ulica, kavane "Hvarska vinarija", "Kod Jelse", "Mosor"... čuje se galama, vika, proklinjanje, psovke...

Noć obavezno provedu s one strane brave. Većina ih je bolesna (venerične bolesti), a neke su prvi put izašle na ulicu. Ujutro, najprije telefonski poziv stražaru zatvora, starom dobroćudnom brkajliji iz koga zrači dobrota kao iz četverogodišnjeg djeteta.

Zatim slijedi "kratka šetnja" kroz hodnike Đorđićeve ulice u sobu broj 37, gdje sjedi zakon. Ulaze jedna po jedna i s istinitim ili izmišljenim pričama sjedaju pred strogo lice suca. Za njih je rezervirana drvena stolica, na koju nije preporučljivo sjedati. Autor ovih redaka i sam je često morao prati ruke u alkoholu da bi ih dezinficirao i tako se spasio jedne napasti koja se kratko zove - bolest. Kakva je to bolest, nije potrebno posebno objašnjavati.

Nakon uobičajenog začuđenog pogleda i nevinog odmahivanja glavom sudac prelazi na stvar, optužuje, sumnja i napokon kažnjava.

"Od organa milicije", kao tužan refren ponavljaju se riječi, "uhvaćeni ste u kavani 'Splendid' u trenutku kad ste nagovarali jednog muškarca da pođe s vama. Kako to objašnjavate?" Prostitutka ništa ne objašnjava. Ona samo kaže: "tako je" ili "nije tako". Nakon toga će primiti potvrdu koja joj jamči više dana zatvora.

Prodala se ulici, kao i mnoge druge

Priče se nižu kao na filmskoj vrpci: Neda L. zatečena je u Botaničkom vrtu s jednim muškarcem. Objašnjava se s čuvarem. Pruža mu legitimaciju. Sve je legalno. Dolazi milicija i odvodi je jer i nije sve tako bezazleno kako ona misli.

Marija K. uhvaćena je u trenutku kad je od nekog mladića "za jednu noć" tražila 5000 dinara. Marija ima djecu - dvoje zlatne djece, dvije djevojčice.

Maloljetna Zora ("umjetničko" ime Doni) došla je iz provincije. Tražila je posao, ali je pronašla nekog kretena koji ju je navukao na tanak led. Nakon toga nije imala više snage vratiti se roditeljima. Prodala se ulici, kao i mnoge druge.

Prizor sa "štajge": neki čovjek prilazi jednoj djevojci i kaže: "Imate li legitimaciju. Ne osobnu, već zdravstvenu. Jeste li me razumjeli?"

"Da, razumjela sam vas i želim da mi se čistite ispred očiju jer ste suviše lijepi i zaudarate na mlijeko!"

Prolazi neki šofer i kaže: "Curo, pođi sa mnom." Mladić i šofer se tuku. Čuje se vriska, škripanje guma i plavo milicijsko svjetlo. Djevojke sa "štajga" bježe svaka na svoju stranu. Mladić leži na ulici, krvavih usnica i nosa.

"Visoka zagrebačka prostitucija" umnogome se razlikuje od one sa "štajge".

Ili još jedna priča, samo s drugačijim epilogom. Dogovor u sjeni telefonske govornice. "... Da, imam sobu, pođite sa mnom." Čuje se zveckanje ključa. To je znak makrou da u svoj notes zabilježi jednu crtu. Sve se mora evidentirati. Posao prije svega.

I na kraju da vam otkrijem jednu tajnu: vidio sam kako izgledaju te "sobe". Uglavnom su smještene u podrumskim prostorijama, nemaju svjetla, zaudaraju na vlagu. Namještaj je naprosto zastrašujući - jedan škripavi krevet i prašnjava posteljina. Sve ostalo je san.

Tzv. "visoka zagrebačka prostitucija" umnogome se razlikuje od one sa "štajge". A evo po čemu. Prije svega, milicija u nju rijetko petlja svoje prste. Osim toga postoji i određeno radno vrijeme. 

"Ujutro, kao i svaka dobra domaćica, odem na tržnicu", priča 22-godišnja Lela. "Provodim dan kako hoću. Ležim, čitam ili slušam glazbu. Poslijepodne odem kod frizera ili sama napravim frizuru. Izlazim oko 10 sati uvečer. Radim u hotelu ... Ah, da, rekli su mi da to zadržim samo za sebe. Reći ću vam ipak jednu stvar. Imamo svoju sobu, divno uređenu i prostranu. O zaradi ne želim govoriti. Dosad sam bila u Italiji i Francuskoj. Da, to vam sigurno ništa ne govori.

"Ako nekog okradeš, prevariš ili ubiješ, stići će te dvostruka kazna"

Pitate me što najviše volim u svom poslu. Vožnju automobilom. Znate, zaljubljena sam u automobile. Volim vrtoglave vožnje do Karlovca i natrag. Ponekad, ako su klijenti dobro raspoloženi, skoknemo i do Opatije ili Rijeke. Znate, katkad nas se i po šest-sedam nađe u jednom automobilu. Kad bih se ponovo rodila, opet bih studirala jezike, ali bih se posve posvetila toj profesiji. Sve ostalo bih poslala dođavola. Priznajem, bavim se prljavom rabotom, ali što mogu kad su tako drugi htjeli. Sigurno mi nećete vjerovati ako vam kažem da sam imala jednu veliku ljubav, jednog liječnika koji me prevario. Bio je oženjen, a imam slike, neobične slike. Nas dvoje na izletu, nas dvoje u hotelu ... Danas ga ucjenjujem. Znate, on je ginekolog. Mogla bih ga upropastiti kad bih htjela. Ali neću. Vjerujem da će mi se jednog dana vratiti. Imam pravo to vjerovati i vječno se nadati. Voljela sam ga i sad ga volim."

To su priče iz zagrebačkog podzemlja. Sličnih primjera još je bezbroj. Kad bi se svaki registrirao, bila bi to knjiga od nekoliko tisuća stranica. Ako niste zadovoljni s onim što smo vam ispričali, reći ćemo vam još samo ovo: zagrebački svijet kriminala toliko je šarolik da se jednostavno ne isplati neke delikte spominjati posebno. Uostalom, sve je to jedan odvratno prljavi svijet da u njega nije preporučljivo gurati prste.

Razmišljao sam o tome kako da završim ovaj feljton o zagrebačkom podzemlju. Inspektor Marko Smiljanić mi je rekao: "Za kraj napiši samo ovo: kriminal se ne isplati. Ako nekog okradeš, prevariš ili ubiješ, stići će te dvostruka kazna." 

Htio je valjda reći da je sve što je dvostruko, dvostruko teže i stravičnije.

Napisao: Đorđe Ličina (Plavi vjesnik, 1968.)