"SLATKO i kratko" je možda najbolji način da se u dva epiteta opiše Setsuko Hara. "Slatko" se prije svega odnosi na prirodu ove divne glumice Japana u 20. stoljeću, a "kratko", nažalost, na njenu karijeru, iako i nije bila toliko kratka. Prije se može nazvati kraćom nego što je mogla biti.

"Vječna djevica", kako su je zvali, ostala je poznata svjetskoj publici prije svega po suradnjama s velikim redateljem Yasujirom Ozuom u filmovima kao što su Tokijska priča, Kasno proljeće i Rano ljeto, obično igrajući čedne mlade dame. Zanimljivo je da se u sva tri navedena djela zvala Noriko iako nijednom nije bio u pitanju isti lik. Ono što je još zanimljivije jest da je Setsuko kod Ozua prvi put glumila s 29 godina (u Kasnom proljeću iz 1949.), a da se prije toga pojavila u čak 67 filmova.

Rođena 1920., s 15 je ušla u glumačku profesiju, tako da ako podijelite 67 s 14, dobit ćete godišnji prosjek njenih filmova prije Ozua, a za to vrijeme je prošla rane radove u japansko-njemačkoj koprodukciji. Potom je, tijekom Drugog svjetskog rata, većinom tumačila tragične heroine na platnu, dok je u poslijeratnim godinama imala više antikomunističkih naslova, pa je stigla i do mladog Akire Kurosawe. Kod njega je igrala u ostvarenju "Nema žala za našom mladošću".

Ovo krhko i nježno japansko biće pratile su bolesti tijekom karijere, ali najveća boljka joj je zapravo bila sama popularnost koja joj nikako nije odgovarala. Suprotno svim načelima ondašnjeg istočnjačkog društva koja su nalagala ženama da se ostvare u ulozi majke i supruge, ona je odlučila koračati sama, a kao da su joj malo bile majka, baba, tetke i susjede da je tjeraju na udaju, ona je imala i čitavu naciju koja se bavila tim pitanjem. Nije potrebno ni isticati koliko su novine često pisale na temu njenog škrtog privatnog života i koliko je svaki stanovnik Japana bio upućen u činjenicu da se Setsuko Hara "ne udaje, a vrijeme joj je odavno".

Nakon 1963. i smrti Yasujira Ozua kojem je bila ništa manje od muze, shvatila je da nema više ničega tj. nikoga da je veže za filmsku industriju, pa se u stilu Grete Garbo povukla iz glume i javnog života u 43. godini, na vrhuncu slave. Sasvim sama u kući na selu provela je još pola stoljeća. Stotine ponuda za razne uloge su stizale u međuvremenu i sve su naišle na jasan odgovor - "ne". Smrt ju je sačekala 2015. u dubokoj starosti.

Na njenom životu je baziran i anime film Milenijska glumica Satoshija Kona, a generalno je bila inspiracija mnogim umjetnicima, što iz domovine, što izvan nje. Valjda su taj blagi vanjski dojam i čitav misterij koji stoji iza ličnosti bili dovoljni da se stvore priče i teorije o ženi koja svakako nije željela biti dio fame. Sve što je nakon 1963. godine željela jest da bude sama i spokojna. Čini se da je svakako to i postigla.