Za koga se popuštaju mjere, za onog čiču koji pizdi jer su mu novinari sjebali misu?

Za koga se popuštaju mjere, za onog čiču koji pizdi jer su mu novinari sjebali misu?
Foto: Marin Tironi/PIXSELL

POPUŠTANJE restrikcija mnogi su dočekali s velikim iznenađenjem shvativši da su vjerska okupljanja, prema sudu Stožera, bitnija i od povratka u škole, a na velik šok glazbenika, bitnija i od festivala i koncerata.

Točnije, ova vijest bila je veliko iznenađenje za apsolutno nikoga osim za ljude koji su od devedesetih naovamo živote proveli u nekoj paralelnoj Hrvatskoj. Čarobnoj Hrvatskoj u kojoj Crkva nije određivala ili se uplitala u to kako stvari funkcioniraju.

Stoljetna tradicija cendranja

Nikoga ova odluka nije iznenadila, ali glazbenike, organizatore i vlasnike koncertnih prostora je posebno pogodila jer o okupljanjima ovise.

Naravno da je misa u ovoj dimenziji bitnija od koncerata jer bitnija je i od zdravlja. Nošenje križeva bitnije je od zabrane okupljanja jer to je "stogodišnja tradicija". I u pravu su, radi se o stogodišnjoj tradiciji, stogodišnjoj tradiciji tretiranja Crkve poput razmaženog derišta kojem je najbolje popustiti jer će u suprotnom napraviti scenu. Počet će se bacakati po podu trgovine, cmizdriti, mlatarati rukama, nogama i krunicama sve dok mu ne kupite igračku.

Ne možete ispaliti: "To je stogodišnja tradicija." i očekivati da nitko ne reagira. Odlazak na koncerte također je stoljetna tradicija pa se nitko ne poziva na Elvisa Presleyja kada nam netko zabrani odlazak na festival. Moliti možete i od kuće i to su vam, da budemo potpuno fer, rekli svi, od pape do brojnih svećenika.

I za koga se onda popuštaju ove mjere? Za onog čiču koji pizdi jer su mu novinari sjebali misu? Za lika koji tvrdi da su mise važnije od života? I moguće je razumjeti da ljudima nedostaju odlasci u crkvu, ali većini je vjernika vjerojatno jasno da ovo nije nužno jer nitko u povijesti organizirane religije nije izjavio: "Hitno odvedite babu na misu da nam ne premine od manjka molitve. Znate kakva je ako ne dobije dobru dozu euharistije."

"Četiri vikenda bez mise previše je i za najjače. Prokleta bila, mjero opreza!"

Mir s tobom... Osim ako nisi novinarski crv

Isto bismo mogli reći i za glazbu iako, ne smijemo to zaboraviti, glazba, za razliku od Crkve, puni proračun. I ne radi se o tome da se glazbenici i publika ne bi mogli ili trebali strpjeti, trebali bi i učinit će to. Učinit će to i mnogi drugi, ali vjerojatno i sami znate zaključak ove rečenice jer prilično je jednostavno - u tom bi slučaju to trebala učiniti i Crkva.

Neki će reći i da su koncerti generalno energičniji tip razbibrige od misa i teško je povjerovati da će tristotinjak ljudi u malom klubu držati razmak. Naravno da neće.

Međutim, ni mise ni vjerski obredi nisu se pokazali kao super kontrolirano okruženje u kojem se ljudi drže pravila. Štoviše, od kolone s križevima, preko misa koje eskaliraju do natezanja s novinarima i mini prosvjeda, pa sve do pravoslavnih obreda koji uključuju cuclanje iste žlice, vjerska okupljanja spadaju u skupinu najproblematičnijih okupljanja koje smo imali prilike vidjeti otkako je sve ovo počelo.

"Evo jedna koronica i za tebe... Živjela! To jest, LOL"

Glazbena karijera i druge nesreće

Dakle, u oba slučaja govorimo o stvarima koje nisu presudne za funkcioniranje društva, ali u situaciji s koronom, o kojoj se ionako malo toga zna i o kojoj svatko i njegova baba ima mišljenje, ovo djeluje kao sprdačina koja samo nepotrebno tjera ljude da posumnjaju da se ove odluke donose na principu izvlačenja lutrije. Kao: "Jebi ga, ovog smo puta izvukli mise i frizeraje, a idući tjedan možda izvučemo manje koncerte na otvorenom."

Ovo je očajno vrijeme za apsolutno sve ljude koji trebaju novac (dakle, sve ljude), a to uključuje i glazbenike koji su učinili grešku i nakratko povjerovali da je ipak moguće živjeti od glazbe.

Da ne bude zabune, ne govorimo ovdje o Severini ni umjetnicima čije stvaralaštvo na ovaj ili onaj način ovisi o proračunu. Govorimo o daleko većem broju glazbenika koji nisu uguženi u raznorazne sustave koji se namiruju iz proračuna niti su za svoj glazbeni rad ikada izvukli bilo kakvu korist od stranaka, gradova ili države. Govorimo o ljudima koji zarađuju toliko da mogu biti sigurni da ih novac nikada neće pokvariti, a sve što čekaju je da im netko omogući da rade. Ništa više. Njih nema na popisu glazbenika koji dobivaju pomoć od Hrvatskog skladateljskog društva, o njihovim problemima ne čitate u mainstream medijima, ne nariču nad svojom sudbinom (iako bi trebali), a u fazama popuštanja mjera nisu ni spomenuti jer, realno, nitko ih ne smatra bitnima.

Ali postoje.

Uvijek ćemo imati Ljeto na Savi

I dok će se javnost baviti temom misa i navlačiti oko toga jesu li vjernicima trebala biti dopuštena okupljanja ili ne, ne smijemo zaboraviti da je ta priča mrtva i da nitko iz nje neće izaći pametniji. Okupljali su se i okupljat će se jer za njih oduvijek vrijede neka druga pravila, a mi ćemo cijelo to vrijeme kenjati na društvenim mrežama i smišljati nove načine da sve to ismijemo.

Ovakve nas odluke dovode do zapravo nebitne rasprave koja se svodi na "ako oni mogu, zašto ne možemo i mi". Odgovor bi trebao biti "ne može nitko", ali nije i to je problem.

Znamo zašto su klubovi zatvoreni i unatoč svemu razumijemo zašto ove godine nećemo na festivale, ali jednom kad odškrinete ta vrata, u ovom slučaju crkvena, mnogi će s pravom konstatirati da svaki nastup ne podrazumijeva nužno šutku (samo oni najzanimljiviji) i da nije nezamislivo da se određeni koncerti počnu održavati.

Recimo, netko tko drnda akustaru i zavija o propaloj ljubavi može biti podjednako dosadan kao i misa, ako ne i dosadniji, a koncerti manjih bendova koji su tek počeli s radom sa svojih 30 posjetitelja ionako redovito izgledaju kao rezultat restrikcija. Koncerti klasične glazbe, manji tulumi ili manji koncerti na otvorenom. Sve su to nastupi koje možete održati pod istim uvjetima kao i mise.

Ovo je idealno vrijeme da se pozabavimo novim idejama i novim rješenjima, a ne da gubimo vrijeme na stare borbe iz kojih nikada nećemo izaći kao pobjednici. Očekivati da država nešto učini za glazbenike je van pameti, a u ovoj situaciji djeluje kao da sve ovisi o njima. I to je zastrašujuće.

Znate kako to ide, samo je pitanje vremena kada će neki genijalac doći na ideju da oživi spektakl zvan Ljeto na Savi jer nastupi na koje dođe maksimalno pet ljudi su recept budućnosti. Dokazat će nam oni da je moguće profitirati od glazbe čak i bez publike. Nažalost, glazbenici od toga neće imati koristi.

Naslovi 2020.: "Severina zapalila Savu. Pogledajte kako je bilo na koncertu godine."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara