FILM "Faces of Death" Johna Alana Schwartza iz 1978. rijetko ćete pronaći na listama najstrašnijih horora svih vremena.

Ipak, ova kompilacija prizora smrti uistinu jest jedan od najbrutalnijih filmova svih vremena. Najbolji opis bio bi "horor dokumentarac" koji se svodi na sat i 45 minuta brutalnih prizora. Od rastvorenih leševa u mrtvačnici, preko snimki okultnih orgija i ljudi premazanih ljudskom krvi, smaknuća, pa sve do nasilja nad životinjama. 

Sve počinje izjavom patologa koji morbidno najavljuje da je ono što slijedi njegova osobna kolekcija videosnimki koje je prikupio diljem svijeta: "Tijekom godina, kompilirao sam kolekciju mnogo lica smrti."

Zašto ovaj film uopće postoji?

Oni koji su imali nesreću pogledati ovaj film i dan danas se pitaju zašto takvo što uopće postoji i što nije u redu s ljudima. 

Kao što to inače biva s filmovima, 40 godina je i više nego dovoljno vremena da neke stvari postanu manje šokantne ili barem toliko uobičajene da ne izazivaju jednaku reakciju. Ipak, ovaj film iz 1978. jednako je intenzivan kao i u vrijeme izlaska. 

Novinar The Guardiana John Fecile odlučio je stupiti u kontakt s redateljem koji danas s obitelji živi u Koloradu i vodi trgovinu oružjem. 

"Pomalo je cool da sam stvorio kultni film", govori Schwartz koji je film snimio pod pseudonimom Conan LeCilaire. Na ideju da snimi ovaj film došao je sredinom sedamdesetih kada se na vratima ureda njegova oca (koji je vodio jednu filmsku kompaniju) pojavio predstavnik jedne japanske kompanije koji je donio mondo film "The Great Hunt" koji se svodio na gomilu scena ubijanja životinja. 

Mondo filmovi, popularni u to vrijeme, inspirirani su talijanskim filmom iz 1962. "Mondo Cane" i često su sadržavali prizore ubojstava životinja. Bili su to prvi "šokumentarci", a Schwartz je bio veliki fan originala. 

Uglavnom, japanski gost predložio mu je da snime jedan takav film, ali Schwartz je želio nešto ambicioznije i dao ideju da snime film o ubojstvima ljudi. Japanac nije bio oduševljen, ali ipak je pristao i rekao mu da snimi test verziju. Schwartz je jednog svog prijatelja liječnika zamolio da mu dopusti snimanje obdukcije i tako je sve počelo. 

"Kad sam im pokazao film, poludjeli su. Bili su tako uzbuđeni", govori Schwartz i otkriva da su u nedostatku pravog materijala morali biti maštoviti. Bilo je tu mnogo autentičnog materijala, ali bili su prisiljeni i mnogo toga lažirati. 

Jedna od lažnih scena je i šokantno ubojstvo majmuna. Unajmio je glumce, lokacije i profesionalne snimatelje i cijeli su film snimili za nešto malo više od mjesec dana. Mnogi i danas misle da su one najbrutalnije scene autentične. 

Ogroman hit

Kad se film 1978. pojavio na japanskom tržištu pod imenom "Junk", postao je golemi hit. No, pravi je uspjeh doživio tek devet godina kasnije. Naime, 1987. u SAD-u je postojalo nešto više od 42 milijuna videorekordera, što je izazvalo veliku pomamu za sadržajem, a posebno popularni bili su izuzetno nasilni horori. 

"Najgori od tih filmova je smeće zvano Faces of Death", rekao je svojevremeno slavni filmski kritičar Gene Siskel.

Na omotu video kazete stajalo je da je film zabranjen u čak 46 zemalja, ali u stvarnosti bio je zabranjen u tek nekoliko njih. Primjerice, u Velikoj Britaniji gdje je distribucija ovakvog sadržaja bila zakonom zabranjena. No, film je zato bio ekstremno popularan u SAD-u. Associated Press 1985. intervjuirao je tada nepoznatog Quentina Tarantina koji je u to vrijeme radio kao zaposlenik jedne videoteke, a budući redatelj izjavio je da je "Faces of Death" neprestano iznajmljen. Steven Spielberg čak je odao počast filmu u Indiani Jonesu u koji je ubacio scenu s majmunskim mozgom. 

Ipak, neke videoteke odbile su iznajmljivati film, a neke su američke savezne države čak donijele i zakon kako bi maloljetnicima zabranili posuđivanje ovakvih filmova. Psiholozi su raspravljali kako ovakav film može djelovati na mlade u razvoju. 

Diane Feese i Sherry Forget dvije su srednjoškolke koje je njihov učitelj natjerao da pogledaju film na nastavi, a one se itekako slažu oko toga da je film negativno utjecao na njih. 

"Kad sam se vratila kući otišla sam ravno u sobu. Osjećala sam se kao da me prati crni oblak", govori Forget koja je sve ispričala roditeljima koji su nakon toga tužili školu i dobili odštetu od 100 tisuća dolara. 

"Moja je želja šokirati ljude"

I danas tvrde da osjećaju negativan utjecaj filma. Forget je kratko razmišljala o tome da postane mrtvozornica, ali kasnije se zaposlila u vojsci. Feese radi kao bolničarka i tvrdi da je naučila lekciju: "Sve me to naučilo da život nije divan i krasan. Život je ružan, a to je ono što sam iz svega izvukla."

Rod Matthews, 14-godišnjak iz Massachusettsa, 1986. namamio je razrednog kolegu u šumu i nasmrt ga isprebijao palicom za bejzbol. Kasnije je tvrdio da ga je na ubojstvo potakao film "Faces of Death". S filmom su kasnije povezana još dva ubojstva. 

Naravno, ovakvo povlačenje paralela oduvijek je bilo nategnuto, kako u ovom, tako i u slučajevima u kojima se za ubojstva i nasilno ponašanje okrivljuju video igre, filmovi i glazba. 

Tog je mišljenja i redatelj filma: "Zli ljudi činit će zla djela bez obzira na sve. Rastužuje me što je Matthews za sve okrivio moj film. No, vjerujem li da to ne bi učinio da nije bilo mog filma? Ne vjerujem."

Nakon što ga je novinar malo pritisnuo, Schwartz je izjavio: "Ne vjerujem da je to moja krivnja. No, možda i jest. Ne bi mi se svidjelo da je tako, ali to nikako nije moja želja. Moja želja je šokirati ljude."