Zagrebačku mladež financirali roditelji penzioneri

Zagrebačku mladež financirali roditelji penzioneri
Foto: Press

MLADI Amerikanci već su od malih nogu naviknuti na to da sami zarađuju svoj dolar, ali ne i mladi Jugoslaveni. Anketu o tome otkud mladim Zagrepčanima u Jugoslaviji novac donosimo u suradnji s YugoPapirom.

Listopad 1968: U knjižarskim izlozima poodavno leži knjiga požutjelih korica sa slovima: KAKO DA ZARADIM NOVAC? Neobičan naslov privlači pažnju pa se nekoliko pari očiju radoznalo zaustavlja pred izlogom kao da se tu krije tajna o lakoj zaradi.

Autor knjige, ozbiljni podanik pedesetozvjezdane američke zastave, sa solidnim ulogom u banci, upućuje mlade kako da vlastitim radom skucaju mjesečni džeparac. Čini se, po tome, da je svaki mladi Amerikanac već od malih nogu naviknut da sam zarađuje vlastiti dolar. I to je u redu, jer trka za svakim centom američki je način života. Velik broj mladih zarađuje u znoju lica svog: od raznošenja mlijeka i novina do pranja automobila.

Listajući knjigu američkog autora, moramo se zapitati kako naši momci i djevojke dolaze do svog džeparca: zarađuju li ga sami ili on predstavlja stalnu stavku u roditeljskom budžetu?

Evo odgovora što su ih Plavom vjesniku dali mladići i djevojke u dobi od 14 do 18 godina, koje smo posjetili u zagrebačkom omladinskom klubu na Krugama. Iz njihovih odgovora vidi se da gotovo svim anketiranima džeparac daju roditelji prema potrebi, a ta činjenica još više začuđuje ako se ima na umu da su većini anketiranih mladića i djevojaka jedan ili čak oba roditelja penzioneri.

Gdje da nađem posao?

Branko Prelec (15): Roditelji mi mjesečno daju 1500 st. dinara, ali to ni izdaleka nije dovoljno za moje potrebe. Džeparac trošim uglavnom za ples, svake subote i nedjelje, i za kino - tri puta mjesečno. Međutim, cijena ulaznica za ples iznosi 250 ili 300 dinara pa je jasno da mi džeparac nije dovoljan. Nedostatak novca pokušao sam nadoknaditi i sam. Čistio sam na Velesajmu i tako nešto zaradio. Prihvatio bih se ja svakog drugog posla, samo gdje da ga nađem? Kad bi mi se ukazala prilika, rado bih radio samo da nešto zaradim i rasteretim roditelje koji moj novac teško odvajaju, a to se vidi i po svoti koju mi daju.

Nada Dučić (17): Završila sam birotehničku školu i uskoro odlazim u Njemačku. Kako zasad nigdje ne radim, džeparac prema potrebi dobivam od oca. Najviše ga trošim za ples, dva puta tjedno, zatim kino, a i mama mi šalje iz Njemačke. U kino idem obavezno jednom tjedno, a budući da pušim, džeparac mi nikad ne dotekne za sve. Nikad nisam pokušala da sama nešto zaradim.

Vlado Biankini (18): Ne radim nigdje. Živim s roditeljima i ne dobivam određeni džeparac. Majka mi daje koliko mi je potrebno. Ponekad zaradim i sam, unesem susjedi ugljen ili drva, operem koji automobil. Dobiveni novac potrošim na cigarete, ples, kino. Stalni sam posjetilac Kluba i nikad ne propuštam ni jedan ples.

Novac trošim uglavnom za ples i kino

Višnja Bajs (15): Nemam određen džeparac. Bez roditelja sam i živim s bakom koja mi pruža sve potrebno, naravno, koliko joj dopuštaju prihodi. Mjesečno mi je potrebno oko 2000 st. dinara za kino, ples, sladoled i kazalište. Zasad nisam imala nikakve prilike da sama nešto zaradim, ali kad bi mi se ona ukazala, sigurno bih je rado prihvatila, jer bih tako došla do novca koji mi je, vjerujte, zaista potreban.

Darko Grzunov (18): Od majke mjesečno dobivam oko 20.000, i to 10.000 na početku mjeseca, a ostalo u toku, kad zatrebam. Novac trošim uglavnom za ples i kino. Imam i mnogo prijatelja, pa kad se sastanemo, dosta i potrošimo. Imam djevojku pa često odlazimo u kino, na ples, kolače. A kad ostanem bez novca, kad mi se iscrpi rezerva, nekako se snađem: odnesem tetki drva, ugljen ili obavim sitne popravke u kući i opet dobijem koji dinar.

Bedro Hasanagić (17): Mjesečno trošim oko 2500 st. dinara, i to uglavnom za ples i kino. Nemam određeni džeparac, već novac dobijem uvijek kad mi je potreban, obično subotom i nedjeljom. Tih 250 dovoljni su mi za ples, ponekad i za kino, ali inače imam i drugih želja i potreba, samo, nema novca!

Gotovo nikad nisam bez novca

Mirjana Mahovlić (14): Već više od godinu i pol dana dolazim u Klub na ples pa bi trebalo da novac trošim na ulaznice. Međutim, momak mi je bubnjar u Ekipi 5 koja svira u našem klubu pa sam redovito na plesu i ne plaćam ulaznicu. Novac koji dobivam od roditelja uglavnom potrošim na razne sitnice. Ne znam točno koliko novca potrošim, ali je sigurno da bi mi ga uvijek bilo malo.

Stanko Eskolić (18): Ja nemam problem džeparca, jer igram stolni tenis u "Maratonu", gdje mjesečno dobivam 10.000 st. d. hranarine. Mjesečno potrošim dosta novca, više nego što iznosi hranarina. Ali gotovo nikad nisam bez novca, jer preprodajem stolnoteniske rekvizite i na tome dobro zarađujem. Npr. po prodanom reketu dobijem oko 1500 dinara, a za loptice - kako za koju. Sportaš sam, ne pijem i ne pušim, pa najviše trošim za ples - četiri puta tjedno, zatim izlete i kino.

Biserka Lončar (18): Zbog bolesti sam prekinula školu i sad nigdje ne radim. Želim nastaviti školovanje i zatim se zaposliti. Roditelji mi daju mjesečno koliko mi je potrebno, a novac ne trošim samo za ples i kino nego i za druge stvari, npr. odjeću. Volim ples i stalan sam posjetilac četiri puta tjedno, pa onda jasno da najviše trošim na to. No, ulaznice su skupe, a i druge potrebe su velike pa iako mjesečno trošim i do 10.000 st. din, nije mi dovoljno. Međutim, nekako se snađem. Ponekad pričuvam sestrino dijete pa mi ona zauzvrat kupi haljinu, cipele ili mi da kakav džeparac.

*****

Svote koje troše mladi nisu velike, a i njihove potrebe su skromne, ali treba shvatiti da je većini roditelja teško odvojiti dvije, tri ili više tisuća st. d. pogotovo obiteljima s više djece jer je svakome potrebno dati ponešto. Ali mladi su i imaju pravo na minimalne mladenačke prohtjeve kao što su kino, ples, novine, sladoled.

A zašto sami ne zarade? To nije jednostavno pitanje ni jednostavan odgovor. Jer, gdje da zarade? Zar u nas postoje neke mogućnosti da npr. srednjoškolci zarade svoj dinar?

Dovoljno je pogledati statističke podatke Zavoda za zapošljavanje pa da odmah uvidimo situaciju sa zapošljavanjem u nas. Vojska stručnjaka s praksom, mladih i starih, traži posao, ali ga teško dobiju. Student servis? On pruža donekle mogućnosti zarade, ali je rezerviran za studente. Zato ostaje upitnik: a gdje da se zaposle srednjoškolci? Praktički nigdje. I što im preostaje? Da troše roditeljski džeparac ili da se nekako snađu i pomognu tetki, susjedi ili slično.

Tekst: Ž. Valentinčić (Plavi vjesnik, 1968.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara