Zašto je Borges mrzio nogomet: "Nogomet je popularan jer je glupost popularna"

Zašto je Borges mrzio nogomet: "Nogomet je popularan jer je glupost popularna"

Foto: FAH, Wikipedia

"NOGOMET je popularan", primijetio je Jorge Luis Borges, "zato što je glupost popularna".

Na prvi pogled, nesklonost argentinskog pisca prema "prekrasnoj igri", čini se, odražava stav tipičnog današnjeg mrzitelja nogometa, čije se lijeno podrugivanje nogometu pretvorilo gotovo u refren današnjice: Nogomet je dosadan. Previše je neriješenih rezultata. Ne mogu podnijeti lažiranje ozljeda.

I istina je: Borges nogomet jest nazivao "estetski ružnim". Rekao je kako je "nogomet jedan od najvećih engleskih zločina". I navodno je namjerno zakazao jedno od svojih predavanja baš u vrijeme prve utakmice Argentine na Svjetskom prvenstvu 1978. No, Borgesovo gađenje nad ovim sportom potjecalo je iz nečega puno više uznemirujućeg od estetike. Za njega je problem bila kultura nogometnih navijača, koju je povezivao s nekom vrstom slijepe popularne podrške koja je podržavala najstrašnije političke pokrete i diktatore 20. stoljeća.

Za vrijeme svog života on je vidio razvoj elemenata fašizma, peronizma i čak antisemitizma u argentinskoj političkoj sferi, tako da je njegova sumnjičavost prema populističkim političkim pokretima i masovnoj kulturi – a nogomet je u Argentini najvažniji predstavnik ove potonje – itekako razumljiva. ("U nogometu postoji ta neka ideja supremacije, moći, koja mi se čini strašnom", jednom je napisao.) Borges se suprotstavljao dogmatizmu u bilo kojem obliku pa je bio prirodno sumnjičav prema bilo kakvoj bezuvjetnoj odanosti svojih sunarodnjaka prema nekoj doktrini ili religiji – pa čak i onoj prema njihovim dragim albicelesteima.

Nogomet i nacionalizam

Nogomet je izravno povezan s nacionalizmom - to je još jedna Borgesova primjedba ovom sportu.

"Nacionalizam dopušta samo vlastitu afirmaciju, a svaka doktrina koja odbacuje sumnje i negacije, oblik je fanatizma i gluposti", rekao je. Nacionalni timovi generiraju nacionalistički naboj, otvarajući prostor beskrupuloznoj vladi da iskoristi popularnost igračkih zvijezda za potrebe vlastite propagande. U stvari, upravo se to dogodilo s jednim od najboljih igrača ikad, Peleom.

"Čak i u trenucima kad je njegova vlada organizirala lov na političke disidente, istovremeno je napravila divovski poster Pelea kako pokušava glavom zabiti gol, praćen sloganom Ninguém mais segura este país: Nitko više ne može zaustaviti ovu zemlju", piše Dave Zirin u svojoj knjizi "Ples Brazila s đavlom".

Vlade, kakva je bila brazilska vojna diktatura za vrijeme koje je igrao Pelé, mogu iskoristiti prednost veze koju fanovi imaju sa svojim nacionalnim timovima kako bi pridobili masovnu podršku, i to je ono čega se Borges bojao, i što je prezirao, u tom sportu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Njegova kratka priča "Esse Est Percipi" također može objasniti njegovu odbojnost prema nogometu.

Spektakl, a ne sport

Otprilike na polovini priče otkriva kako je nogomet u Argentini prestao biti sport i prešao u područje spektakla. U fiktivnom svemiru ove priče, najvažnije su simulacije - simulacija sporta zamijenila je stvarni sport. "Ovi /sportovi/ ne postoje izvan snimateljskih studija i novinskih agencija", otpuhuje predsjednik nogometnog kluba iz te priče.

No, nogomet toliko duboko inspirira fanatizam da će fanovi bez propitivanja pratiti i nepostojeće utakmice na tv-u i radiju:

"Stadioni su odavno osuđeni na propast i raspadaju se. Danas je sve inscenirano na televiziji i radiju. Fiktivno uzbuđenje sportskog komentatora – zar vas to nikada nije navelo da pomislite kako je sve to šarlatanstvo? Zadnji put kada je stvarno odigran nogometni meč, bilo je to u Buenos Airesu 24. lipnja 1937. Točno od tog trenutka nogomet, s hrpom drugih sportova, pripada žanru drame, koju izvode ili glumac u cipelama ili glumci u dresovima pred tv-kamerama".

Mediji i mase

Ova priča tematizira i Borgesovu odbojnost prema masovnim pokretima: "Esse Est Percipi" efektivno optužuje medije za sudjelovanje u stvaranju pomasovljene kulture koja obožava nogomet, i, kao rezultat, čini ju otvorenom za demagogiju i manipulaciju.

Prema Borgesu, ljudi osjećaju potrebu pripadanja nekom velikom univerzalnom planu, nečemu većemu od njih samih. Religija ispunjava tu potrebu kod nekih, a kod drugih to čini nogomet. Likovi u Borgesovim djelima često se priklanjaju ovoj čežnji, okrećući se ideologijama ili pokretima koji imaju katastrofalan efekt: Narator priče "Njemački rekvijem" postaje nacist, dok se u pričama "Babilonska lutrija" i "Kongres" male, naoko bezazlene organizacije, brzo transformiraju u goleme totalitarne birokracije koje izriču smrtne kazne ili pale knjige.

Mi želimo biti dio nečega većega, toliko to želimo da se zaslijepimo pred manama koje se razvijaju u tim grandioznim planovima – ili manama koji su im urođeni od samog početka. Pa ipak, kako nas podsjeća narator "Kongresa", privlačna moć tih velikih priča često sama upada u logičku kontradikciju: "Ono što je zaista važno je osjetiti kako je naš plan, koji smo više puta mi sami ismijali, zaista i tajno postojao, i kako je to bio naš svijet, ono što nas čini nama".

Upravo ova rečenica može precizno opisati ono što milijuni ljudi na Zemlji misle i osjećaju o nogometu.

Shaj Mathew, New Republic

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara