PIŠE pipeaway.com

PRINUDNO slijetanje Aeroflotova aviona na moskovsku pistu 5. svibnja 2019. ubilo je 41 putnika. Nesreća leta SU-1492 prouzročila je međunarodni bijes jer se Superjet zapalio tek na tlu i, unatoč brzoj reakciji avionskog i zemaljskog osoblja, broj poginulih svejedno je dosegnuo 52,6%! Brzo se ispostavilo da su putnici koji su grabili svoju ručnu prtljagu iz pretinaca usporili evakuacijski proces. Umjesto 90 sekundi, što je industrijski standard, evakuacija je trajala šest minuta! Za većinu u stražnjem dijelu aviona, gdje je vatra izbila, let je završio – smrtnom presudom!

Ovo svakako nije bio prvi primjer kako ljudi, suočeni s pitanjem života i smrti, pogrešno procijene okolnosti. Okruženi kaosom, donose intuitivne odluke koje ne samo da nemaju razumsku osnovu nego su i sasvim neinteligentne. Je li to samo sebičnost ili smo kondicionirani biti robovi predmeta? Stvari koje činimo za stvari nisu samo dokaz koliko je suvremeni svijet ogrezao u materijalizam. Pokazuju i koliko se lako naša sposobnost razlučivanja zamagli u situaciji životne ugroze. A nakon pada aviona, sposobnost razlučivanja je sve što trebamo.

Smrt na vulkanu

Moja sjećanja s planinarenja na vulkan Erta Ale u Etiopiji još su svježa. Noćni uspon na aktivni vulkan s permanentnim jezerom lave mogao je biti tek atmosferičan izbor. Ali ovaj veličanstven komad prirode nalazi se na granici s Eritrejom, gdje otmice i ubojstva turista nisu potpuna nepoznanica. Vojna pratnja nedvojbeno nije tek folklor. Bio je to uspon koji vas ne bi trebao ostaviti ravnodušnim.
Nekoliko mjeseci prije mog posjeta, 3. prosinca 2017., također je bila nedjelja, njemački je turist pogrešno procijenio okolnosti i platio to životom. Walter Roepert bio je 63-godišnji liječnik iz Aalena. Fantastični vulkan posjetio je u pratnji privatnog vodiča koji je preživio incident.
Jedna verzija događaja kaže da su napadači nasrnuli na njih zato što vodič nije bio iz regije Afar i nije imao lokalno odobrenje za dovođenje turista. Druga verzija priče koju vodiči govore posjetiteljima depresije Danakil naziva događaj pljačkaškim napadom. Njemački liječnik navodno nije želio predati svoje dragocjenosti i upucali su ga na licu mjesta.
Koja god verzija priče bila točna, pucnjevi su trebali biti upozorenje o ozbiljnosti situacije. Ovaj iskusni specijalist za bolesti uha, grla i nosa neuspješno je pročitao kontekst. Bio je brojčano nadjačan i nije se imao gdje sakriti.

Zrakoplovne nesreće i čudnije stvari

Nisam se penjao na Erta Ale 3. prosinca 2017., niti sam bio izravni svjedok Aeroflotove avionske nesreće 5. svibnja 2019. Nemam pojma kako bih reagirao suočen s krajnjom opasnošću. Svi možemo biti pametni u našim udobnim foteljama i prozvati bilo koje ponašanje glupim, sebičnim ili materijalističkim. Ali stresne situacije utječu na naš kapacitet rasuđivanja. Ako smo spremni zaštititi svoje stvari više nego vrednovati svoje živote, kemija našeg mozga ne funkcionira najbolje.
Već sam pisao kako sam ignorirao kvržicu koja je mogla biti dijagnosticirana kao tumor jer sam bio zaokupljen drugim “važnijim” stvarima. Vjerujem da u situaciji preplavljenosti naš mozak ne može ispravno razmišljati, čak ni kad situacija zahtijeva hitnu reakciju. Možemo izgubiti osjećaj za prioritete i ponašati se iracionalno.
Nema sumnje da je Dmitry Khlebushkin, putnik nesretnog Aeroflotova leta na sjedalu 10C, izgubio doticaj s realnošću. Preživjeli je bio jedan od ljudi koji su blokirali prolaze aviona spašavajući svoj ruksak, samo da bi se kasnije žalio kako je čekao 40 minuta na refundaciju svoje karte i da je na kraju Aeroflot nije ni odobrio. Putnici iza reda broj 11 nikad nisu imali priliku stati pred medijske mikrofone i žaliti se za povrat novca. Izgorjeli su do smrti!

Povijest avionskih nesreća i ljubavi za prtljagu

Bilo bi lako prozvati ovog putnika za nevjerojatnu sebičnost, ali povijest potvrđuje da je većina nas ista. Suočeni s avionom u plamenu, mi spašavamo svoju prtljagu!
Dana 9. prosinca 2011. let B744 Cathay Pacifica iz Šangaja za Hong Kong iskusio je probleme prilikom taksiranja za odlazak. U kabini se pojavio dim i kapetan je naredio evakuaciju zrakoplova. Fotografije događaja jasno pokazuju da putnici napuštaju avion nakrcani osobnim stvarima. Svi su imali sreće preživjeti ovaj incident.
Dana 6. srpnja 2013. Asiana Airlines let 214 iz Seula za San Francisco srušio se pri slijetanju. Rep aviona odvojio se od trupa. Dok je vatra gutala avion, putnici su grabili svoje torbe prije bijega iz goruće olupine. Neki su čak imali teške kovčege na kotačima. Od 307 osoba na letu troje ih je poginulo.
Dana 8. rujna 2015. na letu 2276 British Airwaysa iz Las Vegasa za London otkazao je motor, što je zahtijevalo abortiranje uzleta. Dok su napuštali zapaljeni avion, putnici su nosili torbice, torbe i kofere na kotačima, sve što su zapravo trebali ostaviti iza sebe. Nitko nije poginuo.
Dana 3. kolovoza 2016. Emiratesov let 521 iz Thiruvananthapurama za Dubai srušio se pri slijetanju. Jedan od putnika snimio je video koji svjedoči kaosu evakuacije. Ljudi su posezali za torbama iz pretinaca za prtljagu čak i nakon što je dim počeo puniti kabinu. Svih 300 je preživjelo.
Da biste razumjeli kako se putnici ponašaju nakon zrakoplovne nesreće, pogledajte video EK 521 nesreće!

Bijes prema preživjelima avionskih nesreća

Avionska nesreća u Moskvi nije bila prvi niti će biti posljednji primjer kako putnici u stanju panike gube razum. Ono što razlikuje ovaj let od ostalih je visoka stopa smrti.
I ranije nesreće prouzročile su instantni bijes na društvenim mrežama. Ali kako većina nije imala ljudske žrtve, neka druga priča brzo je zamijenila skandal. Balon osude automatski se ispuhao. 
Ne znamo je li itko ikad bio procesuiran zato što nije slijedio evakuacijski protokol za avionske nesreće. Nitko nije proveo dan u zatvoru, nitko nije platio kunu kazne. Dovođenje u opasnost tuđih života ostao je tek twitterski J'accuse jer aviokompanije nisu išle na sud s putnicima. Možda i iz straha da bi one bile te koje bi trebale platiti kompenzaciju.
Ali bi li putnici Aeroflotova leta SU-1492 reagirali drugačije da su znali da je ono što rade kriminalni prijestup? Bi li trčali da spase svoje živote ili svoju prtljagu?
Moskovska avionska nesreća pokazala je da suputnici mogu biti naš najgori neprijatelj. Iako je većina u stražnjem dijelu aviona poginula, moje uvjerenje da je zadnji red sjedala u avionu najbolji izbor nije poljuljana.

Putnici + prtljaga = recept za kaos

Ako sam išta naučio u nekoliko desetljeća korištenja svjetskih aerodroma, to je da se ljudi s prtljagom najčešće ponašaju kao ljudi oštećenih mozgova. Ne znam možemo li kriviti drugačiji tlak u kabini, suhi zrak ili avionske obroke koji nisu dovoljno hranjivi, ali jednom kad avion sleti i putnici prođu procedure granične kontrole, čini se kao da nešto uništi njihove moždane funkcije. Više nisu sposobni jasno razmišljati! 
Provedite samo neko vrijeme na pokretnoj traci za prtljagu na bilo kojem aerodromu i bit će vam jasno na što ciljam! Iako žuta linija označava gdje bi putnici trebali stajati, oni je ne primjećuju. Također, čak i kad primijete, ne vide poveznicu između efikasnosti isporuke prtljage i poštivanja pravila gdje stajati.
U savršenom svijetu putnici stoje metar udaljeni od pokretne trake, otvarajući vidik prema torbama koje dolaze. Kad se njihova torba približi, zakorače iza žute linije, uzmu torbu i odu.
U svijetu kakav jest putnici se gomilaju pred pokretnom trakom, s aerodromskim kolicima koja okupiraju svaki slobodni centimetar, blokirajući i vidno polje i prostor gdje bi mogli skloniti torbu kad jednom naiđe. Dok žele preuzeti svoju torbu čim prije (i prije od drugih), putnici isključe svoj mozak i čine sve što mogu da ne dođu do svoje torbe najbrže što bi mogli.

Stvari nas čine glupima

Isključivanje razuma nije ekskluziva zračnog prometa.
Nedavno sam putovao brodom s Corona do El Nida na Palawanu, u Filipinima. Kad smo pristali u odredišnu luku, putnici su požurili prema izlazu iz broda i sjatili se na poziciji rezerviranoj za isporuku prtljage. Napunili su rivu do zadnjeg inča, ne ostavljajući prostora brodskom osoblju da iskrca njihove torbe.
Nijedan od putnika nije pokazivao namjeru povlačenja, kako bi im se prtljaga mogla isporučiti. Bojali su se izgubiti “najbolje mjesto” za preuzimanje svoje torbe, iako je njihov stav aktivno onemogućivao isporuku.
Ako nas opsesija preuzimanja prtljage čini glupima u najspokojnijoj situaciji putovanja tropskim otokom, je li veliko iznenađenje da se u stanju panike koju stvara avion u plamenu naši mozgovi mogu dodatno pogoršati i postati manje funkcionalni?
Bismo li ostavili svoje torbe u gorućem avionu samo ako bi pretinci za prtljagu bili napunjeni strujom? Bi li nas to zaštitilo od glupih poteza? Neki su komentatori proteklih godina doista zagovarali automatsko zaključavanje pretinaca za prtljagu u hitnom slučaju. Ali bi li to zaustavilo našu sklonost manjkavom promišljanju?

Zbogom, stvari

Fumio Sasaki, autor japanske bestseller knjige “Goodbye, things” (“Zbogom, stvari”), zagovara minimalistički životni stil. Kaže: “Nije da se osjećate zadovoljeno nakon skupljanja određene količine stvari. Umjesto toga, nastavljate misliti što vam nedostaje.”
Ljudska privrženost stvarima fascinantna je i nezasitna zvijer. Prekrcavamo svoje živote stvarima. Činimo to kod kuće, a činimo to i kad putujemo.
Vjerojatno ste svjesni koliko pretjerate s pakiranjem za svako putovanje. Na kraju ne stavite na sebe sve te odjevne kombinacije o kojima ste fantazirali prilikom pakiranja.
Moj prijatelj nedavno je spakirao pet različitih sportskih outfita, umišljajući da će svoje praznike ukrasiti džogirajućim jutrima. Na kraju je koristio samo jednu kombinaciju. Jednom. Njegove pakirajuće oči nisu bile u doticaju s realnošću.

Kad je o meni riječ, unajmljujem cijeli jedan stan u Zagrebu, u Hrvatskoj, uglavnom da bih imao prostor za svoje stvari. To je najskuplji dio mog putničkog budžeta – unajmljivanje stana u kojem rijetko spavam! Istina je da mi ne treba toliko stvari, kao i da te stvari ne trebaju takav životni prostor. Mojim stvarima bilo bi jednako dobro u nekom skladištu bez vode i grijanja i kablovskog TV-a, svega što redovito plaćam, dok živim život nomada. Zašto to radim? Nije logično i svjestan sam toga.
Naši mozgovi nisu uvijek logični. Pretpostavljam da identificiramo stvari s vrijednostima zato što smo svjesni da smo morali uložiti energiju i rad da bismo do njih došli. Ne cijeniti svoje stvari značilo bi ne cijeniti vlastite napore.

Stvari kao cimeri ili suputnici

Utrenirani da identificiramo stvari s vrijednostima, teško nam je razlučiti ih. Trebao sam uložiti puno napora da naučim kako mogu mjesecima živjeti iz kovčega lakšeg od 20 kilograma. Bilo je potrebno iskustvo da naučim da mi ne trebaju dvije eksterne baterije ili dodatni punjač, za svaki slučaj. Dok mi se ideja minimalizma sviđa, znam da još nisam tamo. Ali u stvarnosti većina nas nije.
Sasaki kaže: “Bilo da živimo sami ili s drugim ljudima, tek nekolicina priznaje postojanje još jednog cimera. Taj cimer se zove ‘Stvari’ i prostor koji ‘Stvari’ zauzimaju puno je veći od prostora koji ljudi imaju za sebe.”
Stvari doslovce uzimaju naš životni prostor. Putnici moskovskog leta naučili su to na najgori mogući način. Bili su živi kremirani jer su stvari zaokupile mentalni sklop ljudi ispred njih.

Ako smo oženjeni stvarima, možemo li zatražiti razvod?

Pitanje “Možemo li preživjeti bez stvari?” je neobično jer je odgovor nakon ovih primjera neporeciv. Nijemac bi slao razglednice s nekog novog vulkana da je samo predao svoju kameru. Još nekolicina putnika moskovskog leta iz reda 11 žalila bi se na povrat novca da je putnik na sjedalu 10C ostavio svoj ruksak u avionu.
Ovih putnika više nema i nitko ih neće uskrsnuti. Umrli su u potencijalno preživljivim situacijama. Ručna prtljaga spašena iz srušenog aviona će biti zaboravljena i njezina vrijednost će se s vremenom smanjiti. I te stvari će jednom umrijeti, i neće uskrsnuti.
Kad bismo razumjeli stvari koje činimo za stvari i investirali isti tip energije za ljude oko nas ili nas same, pitanje života ili stvari nikad ne bi bilo dilema. Nitko pametan ne daje svoj život za predmet.  

Šest razloga zašto trebate ostaviti svoje stvari u slučaju evakuacije iz srušenoga zrakoplova

Internetski komentari pokazuju da ljudi ne žele uzimati pravila aviokompanija zdravo za gotovo i da preferiraju slijediti svoj sud. Mnogi od onih koji bi uzeli svoje stvari pri evakuaciji aviona tvrde da ne zahtijeva puno više akcije od neuzimanja istih stvari. Stavljaju pritom naglasak na vrijednost stvari s kojima putuju (koju nikad ne bismo mogli usporediti s vrijednosti ljudskog života). Ipak, postoji šest savršeno zdravorazumskih razloga zašto trebate ostaviti svoje torbe u avionu:
1. Uzimanje stvari sa sobom usporava evakuacijski proces, bez obzira na to kako vješti bili.
2. U stanju panike predmeti ili dijelovi predmeta mogli bi pasti, blokirati prolaze ili ozlijediti ljude koji bi se o njih mogli spotaknuti pri bijegu iz aviona.
3. Kad se u avionu pojave vatra i dim, zrak postane jako toksičan. Uzimanje predmeta iz gornjeg pretinca za prtljagu ili izvlačenje iz prostora ispod sjedala povlači za sobom veću konzumaciju kisika nego što je potrebno, a manjak kisika je ono što ubija putnike u gorućem avionu.
4. Predmeti koje ponesete sa sobom mogli bi probušiti evakuacijski tobogan i učiniti ga neupotrebljivim, ubijajući pritom sve putnike iza vas. Ako je potrebno izuti cipele s visokim petama ili čak naočale prije skoka, zašto bi kotači na vašem kovčegu ili (slomljiv i zapaljiv) viski iz duty-free shopa bili bezopasni?
5. Torbe mogu predstavljati opasnost kad skočite na tobogan – mogu vas udariti, onesvijestiti vas ili druge putnike ili postati opasna smetnja na doskočnom dijelu.
6. Nakon avionske nesreće nikad ne vjerujte svom osjećaju za sigurnost! Čak i kad ne vidite opasnost, ne znači da je nema. Hitna evakuacija događa se ISKLJUČIVO ako postoji mogućnost da bi putnici u zrakoplovu mogli poginuti. Ne, nemate dovoljno vremena za uzimanje torbe ili snimanje videa mobitelom! Nikad ne znate kad bi ovo oštećeno vozilo puno goriva moglo eksplodirati!