ČIM STIGNE listopad, mnogi otkazuju planove, odijevaju najudobniju odjeću i vraćaju se u izmišljene gradove koje su prvi put upoznali još kao tinejdžeri. "Gilmoreice" su ponovno na ekranu, "Prijatelji" se vrte u pozadini dok odgovaramo na mailove, a "The O.C." gledamo ispočetka iako već dobro znamo što će se dogoditi Marissi Cooper.

Slično je i s "Tračericom", "One Tree Hillom", "Kućanicama" ili "Seksom i gradom". Serije koje smo gledali prije deset ili dvadeset godina mnogima postaju posebno privlačne upravo u jesen. Psihologinja dr. Connie McReynolds za Tylu je objasnila zašto nam vraćanje starim favoritima pruža toliko zadovoljstva i zašto je ta navika posebno izražena među milenijalcima.

Iako je nostalgija očit dio priče, psihološko objašnjenje nešto je složenije. Poznate priče pružaju nam osjećaj sigurnosti i predvidljivosti, ali istodobno nam omogućuju da vidimo koliko smo se promijenili. Možda se zapravo ne želimo vratiti u šesnaestu godinu, nego vidjeti što današnji mi mislimo o onome što smo tada obožavali.

Ne vraćamo se samo seriji nego i staroj verziji sebe

Serije koje smo gledali kao tinejdžeri često su povezane sa sjećanjima na ljude s kojima smo se družili, simpatije koje smo imali, glazbu koju smo slušali, odjeću koju smo nosili i osobu kakva smo tada bili.

Tinejdžerske godine važno su razdoblje za izgradnju identiteta, pa sadržaj koji smo tada gledali može ostati čvrsto povezan s određenim razdobljem našeg života. "Ovdje je riječ o nečem dubljem od obične nostalgije. Serijama iz tinejdžerskih dana ne vraćamo se zato što želimo ponovno imati toliko godina, nego kako bismo pronašli nešto poznato i sigurno iz prošlosti", objasnila je McReynolds.

"Tinejdžerske godine su ključne za identitet, pa glazba koju smo slušali, prijateljstva koja smo imali i serije koje smo gledali postaju povezani sa sjećanjima na ono što nam je bilo važno, čemu smo se nadali i kako smo počeli shvaćati sami sebe."

Ponovno gledanje tih serija u odrasloj dobi tako nas na neki način vraća staroj verziji sebe, ali sada je promatramo iz potpuno drukčije perspektive. Zato gledanje "The O.C.-ja" s 32 godine može biti sasvim drukčije iskustvo nego sa 16. Serija je ostala ista, ali mi nismo.

Odjednom razumijemo roditelje, a tinejdžeri nas živciraju

S godinama se mijenja i način na koji doživljavamo likove. Možda smo kao tinejdžeri navijali za problematične ljubavne veze, a danas nam je jasno zašto su roditelji bili zabrinuti. Možda odjednom puno bolje razumijemo Sandyja Cohena ili nam ljubavne odluke Carrie Bradshaw idu na živce.

Gledajući "Tračericu" godinama poslije, možemo se pitati i kako su likovi uopće imali energije za toliko ljubavnih drama, odjevnih kombinacija i planova za osvetu.

Budući da već znamo što će se dogoditi, više se ne moramo toliko koncentrirati na radnju. Umjesto toga primjećujemo detalje koje smo prvi put propustili. A ponekad najveće iznenađenje nije ono što se događa na ekranu, nego spoznaja koliko smo se mi promijenili.

Stare serije mogu pokazati koliko smo se promijenili

Ponovno gledanje omiljenih serija može postati i neočekivan način da osvijestimo vlastite promjene. "Lik koji smo nekada voljeli odjednom nas može frustrirati, možemo puno drugačije razumjeti roditelje, odnose ili radnju, ili se pitati što nam je uopće bilo da imamo takvu frizuru", kaže McReynolds.

"S tim na umu, ponovno gledanje može postati suptilan način mjerenja koliko smo se promijenili i koliki smo napredak postigli, osobito ako se osjećamo zaglavljeno nakon prekida veze ili gubitka posla."

Drugim riječima, povratak staroj seriji ponekad nam pokaže koliko smo se udaljili od osobe koja ju je prvi put gledala.

Zašto nas poznate serije toliko opuštaju?

Odrasli život prepun je obveza i odluka. Posao, računi, odnosi i svakodnevni problemi već sami po sebi mogu biti iscrpljujući, a onda navečer otvorimo streaming servis i moramo odlučiti što gledati među stotinama filmova i serija. Upravo tu stari favoriti imaju veliku prednost. Ne moramo upoznavati nove likove, pamtiti njihove odnose ni pozorno pratiti svaku minutu radnje. Već znamo što ćemo dobiti.

"Postoji nešto utješno u predvidljivosti tih serija", kaže McReynolds. "Kada je život užurban i zahtjevan, gledanje nečega gdje poznajemo likove i priču smanjuje kognitivni napor koji je potreban za praćenje nečeg novog."

Znamo da će se Ross i Rachel ponovno prepirati oko toga jesu li bili na pauzi, da će Lorelai popiti još jednu kavu i da će Michael Scott ponovno napraviti nešto zbog čega će svima oko njega biti neugodno. Upravo je ta predvidljivost dio užitka. Gledanje stare omiljene serije pomalo je poput naručivanja istog jela u restoranu koji dobro poznajemo - možda nema iznenađenja, ali znamo da ćemo dobiti nešto što volimo.

Zašto nam baš u jesen trebaju stare serije?

Nije slučajno ni to što se želja za starim serijama često javlja u jesen. Dani postaju kraći, večeri hladnije i tamnije, a sve više vremena provodimo kod kuće. Nakon ljeta ispunjenog izlascima, putovanjima i druženjima, jesen prirodno donosi nešto mirniji ritam.

"Mislim da jesen tome pridonosi jer nam se mijenjaju rutine, večeri postaju tamnije i provodimo više vremena kod kuće, pa želimo stvari koje su nam poznate i utješne", objašnjava McReynolds.

"Gledanje 'Gilmoreica' ili 'Prijatelja' možda nije toliko želja za povratkom u prošlost, koliko pronalaženje nečeg umirujuće poznatog." Zato nema potrebe osjećati krivnju ako umjesto nove serije po tko zna koji put pustite onu čije epizode gotovo znate napamet.

"Udobno se smjestite, ušuškajte se i ne samo da proživite prošlost, nego i vidite koliko ste daleko stigli", poručila je McReynolds.