OSOBE s visokim kvocijentom inteligencije ponekad se mogu boriti s osjećajem krivnje koji većini ljudi nije lako razumjeti. Nije riječ o kratkotrajnoj grižnji savjesti zbog zaboravljenog rođendana ili prejedanja, nego o dubljem osjećaju koji se javlja čak i tijekom odmora, uživanja ili u trenucima kada je, barem izvana, sve u redu.

Prema stručnjacima, takav je obrazac čest među nadarenim i emocionalno intenzivnim odraslim osobama, a iza njega stoje stvarni psihološki razlozi, piše Vice.

Vide moralne dileme ondje gdje ih drugi ne primjećuju

Jedan od glavnih razloga je izražena moralna osjetljivost. Inteligentnije osobe često u svakodnevnim situacijama primjećuju etičke slojeve o kojima drugi ne razmišljaju previše. Običan obrok može ih navesti na razmišljanje o lancu opskrbe, a sitna kupnja podsjetiti na nejednakosti u svijetu.

Kako navodi Psychology Today, dodatno je teško to što ljudi u njihovoj okolini uglavnom ne doživljavaju stvari na isti način. Kada pokušaju objasniti što im prolazi kroz glavu, mogu ispasti naporni ili kao da drugima drže prodike, iako zapravo ne osuđuju druge, nego preispituju sebe.

Jasno vide kakav bi svijet mogao biti

Drugi razlog je takozvana egzistencijalna preosjetljivost, pojam koji je još 1964. godine uveo psiholog Kazimierz Dabrowski. Nadareni ljudi ne vide samo stvari onakvima kakve jesu, nego vrlo jasno vide i kakve bi mogle biti.

Upravo taj jaz između stvarnosti i mogućnosti može stvarati osjećaj krivnje. Kada netko jasno vidi moguće rješenje problema, dio uma može zaključiti da je ta osoba odgovorna i za njegovu provedbu. Ako se to ne dogodi, krivnja se javlja kao da je riječ o osobnom propustu.

Preuzimaju odgovornost i za ono što nije njihova krivnja

Treći važan razlog je perfekcionizam, ali ne samo onaj povezan s poslom, ambicijom ili uspjehom. Ovdje je riječ o puno dubljoj potrebi da osoba preuzme odgovornost za sve, pa i za ishode na koje nikada nije mogla stvarno utjecati.

To može biti prijatelj koji je, unatoč svim savjetima i pomoći, nastavio donositi loše odluke ili situacija za koju je osoba vidjela da ide u krivom smjeru, ali je nije mogla zaustaviti. Iako objektivno nije bila odgovorna, dio njezina uma takve događaje svejedno može zapisati kao osobni neuspjeh.

Odmalena su morali biti "zreliji" od drugih

Nadarena djeca često vrlo rano preuzimaju i ulogu koja im ne pripada. Ponekad ih se doživljava kao "zrelu" djecu, one koji razumiju odrasle, smiruju napetosti i služe kao emocionalni oslonac obitelji.

Taj se proces naziva parentifikacija. Dijete, naravno, ne može ispuniti tako veliku i nepravednu ulogu, ali problem ne vidi u samoj ulozi, nego u sebi. Taj se osjećaj može ukorijeniti jako rano, još prije nego što dijete ima riječi kojima bi ga moglo razumjeti i preispitati.

Krivnja ponekad skriva potisnutu ljutnju

Postoji i psihoanalitičko objašnjenje, povezano s Freudom i Melanie Klein, prema kojem dio krivnje zapravo može biti preusmjereni bijes. Kada osoba ne može popraviti ono što je slomljeno ili zaštititi nekoga koga voli, bespomoćnost se može pretvoriti u ljutnju.

No budući da se ljutnja često doživljava kao nešto neprihvatljivo, um je može preoblikovati u krivnju, koja se čini moralno podnošljivijom.

Ponekad to nije krivnja, nego tuga

Na kraju, dio onoga što pametni i osjetljivi odrasli ljudi doživljavaju kao krivnju zapravo je tuga. Tuga zbog razlike između svijeta kakav jest i svijeta kakav bi, u njihovim očima, mogao biti.