AKO SE REDOVITO vozite zrakoplovom, pogotovo na duže distance, vjerojatno ste barem jednom doživjeli da vam pilot priopći kako se letjelica uspješno popela na visinu veću od 10 tisuća metara, odnosno obično je to oko 11 tisuća metara.

No, jeste li se ikada pitali zašto baš mora biti tolika visina? Kako tvrdi USA Today, uobičajena visina letenja za većinu komercijalnih zrakoplova je između deset tisuća metara i 13 tisuća metara, odnosno između devet i 12 tisuća metara nadmorske visine, kao i da obično zrakoplovi lete na 10 ili 11 tisuća metara.

To se područje naziva donja stratosfera i nalazi se neposredno iznad troposfere, najnižeg dijela atmosfere. Letenje u ovoj zoni ima brojne pogodnosti i čini ga optimalnim za najugodniji i najsigurniji prijevoz putnika. 

Brojne prednosti

Na toj visini zrak je rijedak i troši se manje goriva, to jest, zrakoplov lakše održava brzinu bez da pretjerano prazni rezervoar.

Na toj visini obično nema ptica, nema dronova i drugih lakih letjelica koji putuju na nižim visinama. Zanimljivo je kako destinacija također diktira na kojoj će se visini zrakoplov kretati: ako idete na istok, letjet ćete na neparnim visinama, a u ostalim smjerovima na parnim. 

Ako se na vašoj ruti nalazi još jedan zrakoplov, onda se gleda da među njima bude barem 300 metara razmaka u visini letenja.

Kako navodi USA Today, let na većoj nadmorskoj visini može minimizirati turbulencije, a veća nadmorska visina letenja može pilotu "kupiti" nešto više vremena ako nešto u zrakoplovu pođe po zlu. Dođe li do problematičnih situacija, piloti koji lete na višim nadmorskim visinama imat će više vremena da pronađu sigurno mjesto za slijetanje, od onih koji lete na recimo tri tisuće metara.