POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godina, krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda, Tajlanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

Oni koji sebe neskromno nazivaju putnicima, iako je ta titula u proteklih trideset godina izgubila na vrijednosti više nego fiksni telefoni, prokleta su vrsta ljudi. Uvučeni u svojevrsni vrtlog žudnje za drugačijom sutrašnjicom, s vremenom znaju početi tjeskobno tapkati oko sebe, tražeći nešto čvrsto za što će se uhvatiti. Međutim, kad se na koncu zaustave, ne svidi im se ono što vide. Osjećaju kao da su izgubili poveznicu sa svojim nekadašnjim životom. Ne samo da su stranci kad lutaju svijetom već su stranci i kada se vrate kući, nešto slično životu pomoraca sjajno oslikanom u filmu "Modri kavez" moje davnašnje razredne kolegice Brune Bajić.

Dojma sam da pripadam ovoj vrsti ljudi, a što je prilično indikativno, potajno se nadam da imam snage u bilo kojem trenutku reći: "Dosta." Iluzija koju stvara putovanje zanimljiva je, doduše vrlo nalik onoj svake druge ovisnosti. Tako jednom kad se vratim kući, sve ono što sam ostavio, čini mi se - isto. Stvara se pogrešan dojam da baš ništa nisam propustio te kako se i sljedeći put mogu olako predati svojim užicima i nestati na neko vrijeme. Ali da budem iskren, ne marim previše za to. Svi mi na ovaj ili onaj način živimo sa svojim lažima i zbog čega bi vaše laži bile bolje od mojih. Zbog čega bih, na koncu, mijenjao svoju glupost za tuđu?

Singapur - zatvor s pet zvjezdica ili utopijsko mjesto budućnosti?

Na relativno sličan način razmišljaju i stanovnici Singapura, tog otoka/grada/države koju sam imao priliku posjetiti na početku svog novog putovanja. Naime, postoje oni koji smatraju da ti ljudi žive u svojevrsnom zatvoru s pet zvjezdica u kojem su tisuće više ili manje normalnih pravila tijekom godina stvorila savršeno korito za neviđeno uspješan tok novca. Kad se Singapurce pita smeta li im što im je ograničena sloboda govora i ponašanja, što ne mogu prosvjedovati ili nešto drugo što mi smatramo ultimativnim manifestom slobode, oni će samo odmahnuti rukom i reći: "Pa, imate i vi masu svojih glupih problema."

O Singapuru ću reći nešto više u nastavku, a sada ću objasniti zašto sam se treći put u životu otisnuo prema Aziji. U backpackerskom svijetu, koji je u svojoj osnovi šanerski, odnosno podrazumijeva nezasitnu zanesenost svakom vrstom uštede, postoje više-manje dva "obećana" područja na zemaljskoj ravni. To su Latinska Amerika i jugoistočna Azija. Njihovim se prostranstvima u pravilu može prilično jednostavno i, što je još važnije, jeftino putovati, a iako su po mnogim stvarima naizgled slični, zapravo su podosta različiti i u konačnici daju drugačiji pečat.

Kao što sam već jednom napisao, blagodat Istoka prije svega je sigurnost. U Latinskoj Americi nakon izvjesnog vremena dolazi do zasićenja konstantnim, ali više nego dobrodošlim oprezom. Istovremeno, u JI Aziji primjetan je izostanak kvalitetne komunikacije s lokalnim stanovništvom. Jezična barijera pritom jest najveći problem, ali često su to i potpuno strani obrasci ponašanja. U tom svijetlu, temperamentnost Latinoamerikanaca, njihova potreba za razgovorom, društvom i razumijevanjem, nešto je što ipak daje poseban šmek putovanju. Zato naizgled jedino rješenje jest unakrsno ih posjećivati, što sam i radio.

Changi kao upozorenje na ono što vas očekuje u Singapuru

Izbor prve destinacije ovog tromjesečnog putovanja pao je na Singapur iz nekoliko razloga. Kao prvo, tamo nikada nisam bio, a na putu do zacrtane brojke od stotinu zemalja sa zadovoljstvom "križam" nove destinacije. Nadalje, zanimalo me kako izgleda to svjetsko čudo koje je u pedeset godina od ubogog otočića bez prirodnih resursa izraslo u jednu od najbogatijih država globusa, a važnu je ulogu imao i relativno jeftin let. Jednosmjernu kartu Zagreb - Varšava - Singapur platio sam 270 eura, isto kao i jednosmjernu kartu Tokio - Varšava - Zagreb. 

Prvi dodir s nama pomalo nepojmljivim standardom Singapura jest luksuzni aerodrom Changi, na koji je LOT-ov Boeing 787-8 sletio nakon nešto više od 12 sati leta. Možda najupečatljiviji dio prezentirane raskoši bio je debeli crveni sag iz Tisuću i jedne noći kojim su bile pokrivene sve sale u njegovoj utrobi. Istina, nije toliko neobično vidjeti tepih u zračnoj luci, ali ovaj kao da je svojim luksuznim šavom šaputao "sve backpackerske eskapade ostavite ovdje". Iako sam odavno prestao biti neprilagođeni tinejdžer koji svirkom na gitari krči put zemaljskom kuglom, cjenkanje i jeftin život ipak su ostali kao svojevrsna memorabilija iz tog vremena.

Na moje veliko zadovoljstvo, vrlo sam brzo otkrio da čak i u jednom naizgled savršeno dizajniranom svijetu, kao što je onaj singapurski, postoje pukotine kroz koje se klošarenje kao takvo može migoljiti. Ono se cijelom svojom težinom prije svega naslanja na gradski prijevoz koji je iznimno jeftin, pogotovo kad se uzme u obzir da se prosječna mjesečna plaća, vještije i od našeg čuvenog visokogorca Perkova, penje preko četiri tisuće američkih dolara. Tako karta za metro za kraće relacije iznosi oko tri kune, doslovno cijela država može se proći za manje od eura, dok autobusna karta od aerodroma do centra košta manje od deset kuna, čime se rijetko koji velegrad može pohvaliti.

Biblijski vrt tropskog zelenila

A jednom kad se iskrcate na vječno topao i vlažan gradski asfalt Singapura, lako bi vam se mogla oteti misao kako biste tu mogli bez problema provesti cijeli svoj život. Prostrane i iznimno čiste ulice kao da je netko rukom uglavio u biblijski vrt tropskog zelenila te jedan utopijski miks budista, muslimana, kršćana i hinduista koji bi, da se ne vrti isključivo oko novca i zarade, bio prilično romantičan. Interesantno, čak i u klasičnom downtownu, stepenici na kojoj većina metropola, osim možda New Yorka i nekolicine drugih, gubi na šarmu, Singapur još jednom trijumfira. I to unatoč činjenici da se i tu, visinom nebodera kao veličinom uda, macho superbiznismeni natječu u deklaraciji moći.

Marina Bay koji je s jedne strane omeđen čuvenim "MB Sands" (jednim od najprepoznatljivijih hotela na svijetu), stazom za VN Singapura i koncertnom dvoranom na vodi, a s druge desecima superluksuznih poslovnih nebodera, spada bez sumnje među deset najljepših gradskih zaljeva na svijetu. Kako je izgradnjom brojnih lučkih terminala u okolici kroz koje godišnje prođe više od 30 milijuna kontejnera, što Singapur čini drugom najvećom teretnom lukom na svijetu nakon Šangaja, Marina Bay izgubio svoju nekadašnju funkciju, danas je naslovna stranica priče o uspjehu i ima isključivo turistički karakter. 

Maleni zaljev koji s nekoliko rukavaca odlučno prodire u gradsku unutrašnjost, obrubljuje impozantna šetnica kojom se došljaci dubljeg džepa vozikaju na električnim romobilima (150 kuna/sat). Vodenom površinom, pak, klize turistički brodovi i titanijske jedrilice koje se na dva sata može unajmiti za svega 300 američkih dolara (lokalna valuta je singapurski dolar koji vrijedi nešto više od četiri kune). Vrhunac likovanja događa se u večernjim satima kad je na rasporedu živopisan, ali već pomalo globalno ofucan laserski fontana show uz podlogu raznih varijacija klasične glazbe.

Avatar u stvarnom životu

Više je dojmljivih vidikovaca u Marina Bayu, ali onaj za koplje ispred drugih nalazi se na vrhu MB Sands hotela, za koji se plaća upad, ali samo kao garancija konzumacije da bi se izbjegla navala niškoristi poput mene. Jasno, nije mi bilo ni na kraj pameti čekati pola sata u redu i pritom platiti dvadeset dolara, već sam iskoristio trenutak nepažnje i provukao se do lifta za goste hotela, ušavši tako u CeLaVi bar sa stražnje strane. Na kraju sam ipak pokleknuo elitnom konzumerizmu. Diveći se susjednom infinity bazenu na kojem se od slatkoće medenog mjeseca lako može dobiti šećerna bolest, za pedeset kuna naručio sam svježi kokos.

Odmah iza ovog golemog zdanja nalazi se "Gardens by the bay", botanički vrt koji presijecaju divni vodeni kanali, a kojim dominiraju golema željezna stabla, nalik onima u filmu Avatar. Iako na prvu možda zvuči neprivlačno, riječ je o čudu moderne tehnologije s obzirom na to da funkcioniraju kao solarni paneli, a obavijeni su tisućama vrsta bilja u takozvanim vertikalnim vrtovima. Šetnja ovim bajkovitim mjestom besplatna je sve dok ne poželite prošetati visećim mostovima, a u konačnici i više nego dobrodošla kao predah od koktela visoke temperature i enormne vlažnosti, neizbježnog napitka svih građana i posjetitelja Singapura.

Iskoristit ću priliku da u hladu jednog mangrove drveta ponudim kratak predah i vama, narativom o povijesti ove zemlje. Iako priča traži barem nekoliko stranica, pokušat ću je pojednostaviti. Dakle, Singapur je stoljećima bio izuzetno siromašna malezijska provincija na koju nitko, a ponajviše u to vrijeme sveprisutni Nizozemci, nije obraćao pozornost. Tako je bilo sve dok početkom 19. stoljeća Britanci tu nisu napravili luku za pretovar robe u Europu, tako potaknuvši industrijalizaciju i masovno naseljavanje. 1941. područje su poznatim blitzkriegom osvojili Japanci, da bi se po završetku rata ono vratilo pod britansku krunu.

Singapur jedina zemlja u povijesti koja je stekla neovisnost protiv volje svojih građana

1963. godine četiri dojučerašnje britanske kolonije – Singapur, Malaja, Sarawak i Sabah napokon su osnovale svoju državu Maleziju da bi se već 9. kolovoza 1965. dogodio jedini slučaj u povijesti da je neka država postala nezavisna protiv volje svojih građana. Naime, tog je dana Singapur rezolutno izbačen iz Malezije odlukom parlamenta sa svih 126 glasova "za". Iako su Singapurci svim silama nastojali ostati, smatrajući da imaju premalo zemlje, vode i prirodnih bogatstava za opstanak, Malajcima se jednostavno nije sviđalo što u Singapuru većinu stanovništva čine Kinezi.

Našavši se u gotovo nemogućoj situaciji, od tog trenutka sudbina te naizgled beznadne provincije bila je u rukama stanovitog Lee Kuan Yewa, prvog premijera koji je državom vladao sljedećih tridesetak godine i kojeg se danas smatra neponovljivim ocem nacije. Jedan od prvih poteza koje je povukao bila je liberalizacija trgovinskih propisa. Poreza gotovo da nije bilo, a tvrtku je bilo moguće otvoriti u svega par sati. Yew je između ostalog počeo poticati stvaranje proizvodnih pogona, no za razliku od Kineza koji su se orijentirali na proizvodnju jeftinih plastičnih igračaka, Singapur je poticao visokotehnološke pogone. 

Kako su godine prolazile, proizvodna i trgovinska moć Singapura konstantno je rasla pa se danas ova država smatra jednom od najrazvijenijih tržišnih ekonomija na svijetu, bez prisutnosti korupcije i s visokim stupnjem sigurnosti za investitore. O istinskoj snazi singapurske ekonomije najbolje govori kretanje BDP-a tijekom posljednje globalne financijske krize. Njihovo gospodarstvo 2009. palo je za samo 0,6 posto, da bi već iduće godine poraslo čak 15 posto. Istovremeno, centralizacija vlasti u rukama jednog čovjeka za sobom je povukla i priličnu dozu samovolje pa tako istraživačko novinarstvo danas ne postoji jer su svi mediji u vlasništvu države, dok se prosvjedovati može samo u teoriji, i to nakon što se najavi mjesecima unaprijed.

Najluđi zakoni Singapura

Rijetko viđena samovolja manifestirala se, između ostalog, i u desecima, ako ne i stotinama suludih zakonskih propisa. Evo samo nekih od njih. Pjevanje, pjevušenje pa i recitiranje u javnosti bilo kakve pjesme koja ometa mir drugih, a pogotovo one nepriličnog sadržaja, kažnjava se s tri mjeseca zatvora. Ako se bez dopuštenja spojite na nečiju wi-fi mrežu, kaznit će vas s deset tisuća dolara ili tri godine zatvora. Hranjenje golubova prekršajno je djelo i kažnjava se s pet stotina dolara, dok se nepovlačenje vode u javnom zahodu kažnjava sa 150 dolara.

Pušenje ne samo da nije dozvoljeno u zatvorenim prostorima već i na ulicama, a pušiti se smije isključivo unutar žutih kvadrata ocrtanih na trotoaru. U suprotnom kazna iznosi između 200 do 2000 dolara, ovisno o mjestu. Ako vas se uhvati da goli hodate svojom kućom, bit ćete kažnjeni s tisuću dolara, dok se bacanje papirića i sitnih otpadaka na ulicu kažnjava s 300 dolara. "Strah" od papirnatog smeća toliko je velik da je javni prijevoz ako ne koristite karticu dvostruko skuplji. Međutim, jednom kad papirnatu kartu po izlasku iz metroa bacite u odgovarajući stroj, on će vam razliku novca vratiti.

Žvakaće gume strogo su zabranjene zbog premijerove ideje kako će odbačene žvake zauvijek uništiti grad. Njihova prodaja na crno tako se kažnjava sa 100 tisuća dolara i tri godine zatvora. Za pljucanje na javnom mjestu, pak, kazna je tisuću dolara, za crtanje grafita na javnim površinama šest mjeseci zatvora uz tri do osam udaraca bičem, a za puštanje papirnatog zmaja u blizini prometnica pet tisuća dolara. Homoseksualnost je strogo zabranjena, a za oralni i analni seks propisana je zatvorska kazna od tri mjeseca. Interesantno, čak je i samoubojstvo kažnjivo djelo. Ako nekim čudom preživite samoubojstvo, sasvim ćete sigurno završiti u zatvoru.

Singapur kao Orwellova 1984.

Čitajući ove sumanute zakone, neki od vas će pomisliti kako nikada ne bi mogli živjeti u jednoj takvoj policijskoj državi koja po mnogočemu nalikuje onoj Georgea Orwella u književnom klasiku "1984". Međutim iako ovi propisi postoje i zaista se poštuju, s vremenom su postali sami svoji policajci. Naime, tijekom sedam dana boravka u Singapuru, nisam vidio nijednog jedinog policajca na ulici niti sam u bilo kojem trenutku osjećao da me se prati ili promatra. Ljudi su se s mahnitim zakonima, u nekoj varijanti štokholmskog sindroma, toliko saživjeli da ih nije ni potrebno nadgledati.

Kako je zapravo živjeti u Singapuru teško je reći jer postoje dvije različite perspektive. Jedna je ona stranaca koji su tu došli trbuhom za kruhom, a druga ljudi koji su se tu rodili. Da previše ne filozofiram, poslušajmo što ima za reći mlada novinarka Genevieve, koja je nakon završenog fakulteta prije par godina s lakoćom pronašla posao. Danas radi praktički od jutra do mraka, a na pitanje ima li uopće kakav privatni život, odgovara da ima, ali isključivo nauštrb sna. Naime, već godinama spava maksimalno četiri sata dnevno.

"Roditi se u Singapuru znači odrasti i živjeti pod iznimnim pritiskom. Zašto? Pa ovo je zemlja koja već desetljećima privlači, a na koncu i dovodi briljantne umove iz cijeloga svijeta. Svakim danom sve je više stranaca koji zauzimaju važna i dobro plaćena mjesta, a mi domaći prisiljeni smo se boriti kao lavovi za svaki milimetar preostalog prostora. Od prvog dana roditelji nam usađuju misao kako je konkurencija ogromna i kako moramo biti najbolje izdanje sebe da uopće imamo bilo kakve šanse u toj 'frustrirajućoj areni' koja sve to manja i manja.

"Djeca su počela vršiti samoubojstva zbog loših ocjena u osnovnoj i srednjoj školi"

Znaš li do kakve je sulude prakse to dovelo? Meni su, primjerice, roditelji platili privatnog učitelja godinu dana prije nego što sam uopće upisala osnovnu školu, a danas vjerojatno nema ambicioznije obitelji koja već od treće godine ne plaća tutora svom djetetu. Treće godine! Ocjene u srednjoj, ali i osnovnoj školi toliko su postale važne da smo posljednjih godina imali nekoliko slučajeva samoubojstava djece koja nisu mogla ispuniti vlastita očekivanja, ali još više očekivanja svojih roditelja. To je jedan zapravo vrlo okrutan svijet, ali svijet u kojem ipak pristajemo živjeti.

Obrazovanje, disciplina i radna etika, nešto je što u Singapuru nema alternativu. Ako posao koji radiš ne obavljaš s maksimalnom predanošću i pozornošću, onda budućnosti u toj kompaniji nemaš jer je tisuće onih koji samo čekaju svoju priliku. Da se razumijemo, stopa nezaposlenosti u Singapuru jedna je od najmanjih u svijetu, svatko tko želi može pronaći posao, ali nisu to poslovi koji mogu garantirati prosperitetan život, barem ne na ovom otoku koji je jedno od najskupljih mjesta za život na cijelom svijetu", završava svoju ispovijest Genevieve.

Rezultat smiješno male stope nezaposlenost o kojoj govori (2,8 posto) suluda je praksa. Svaka firma ima toliko zaposlenika niže stručne spreme da ne zna što bi s njima. "Gardens by the bay", primjerice, ima toliko radnika da upravitelj traži da se gotovo svakoj biljci vlažnom krpom briše list po list, barem to tako izgleda. Podsjetilo me to na zgodu iz P&R kad je Ron Swanson igrom slučaja ušao u vege-restoran. Ljutit što na meniju nema mesnih jela, konobara je zatražio da mu napravi omlet od svih jaja koja imaju. Kad je ovaj krenuo u kuhinju, Ron ga je zaustavio i rekao mu: "Kad sam ti rekao da želim sva jaja, ti si sigurno pomislio da želim puno jaja. Ali ne, želim baš sva jaja koja imate."

Mala Indija kao oaza života

Još jedan primjer slavni je šoping centar imena "Mustafa", čudovišno zdanje na pet katova u četvrti "Mala Indija". Tu se u više od tisuću trgovina prodaje sve od čačkalice do rakete, a prodavača, fascinantno, možete pronaći baš kraj svake police, što je potpuno nezamislivo za hrvatske standarde gdje jedan zaposlenik često pokriva i tri radna mjesta. Kada već govorimo o Maloj Indiji, moram priznati da mi je to bilo jedno od dražih singapurskih iskustava, kao kontrast urednom i čistom, gotovo apotekarskom životu u užem i širem centru.

Postoji zanimljiv dokumentarac o velikom romskom naselju na jugoistoku Bugarske. Sedamdesetih godina tamošnje vlasti odlučile su zauvijek riješiti njihov problem izgradivši im tri velika nebodera s kompletnom uređenim stanovima. Dokumentarac koji se snimao dugi niz godina završava kadrovima zgrada cijelo desetljeće kasnije. Svi stanovi pretvoreni su u ruševine, ljudi uriniraju s balkona, a hrpa smeća koja se bacala kroz prozore, stigla je do visine prvog kata. Poanta priče - jako je teško iskorijeniti običaje jednog naroda.

Identična je priča i s Malom Indijom. Za razliku od ostatka Singapura gdje se pazi na svaki detalj i gdje je pakovanje puno važnije od samog proizvoda, u ovoj gradskoj četvrti ljudi jedu, sjede i leže po ulicama. Iako su higijenski standardi puno bliži indijskim nego singapurskim, moram priznati da sam se tamo osjećao puno prirodnije i bolje. Inače, ova i kineska četvrt dom su najbolje i najjeftinije ulične hrane u državi. Pa dok se za prosječan hamburger ili pileće noodlese u okolici centra mora izdvojiti desetak eura, na ovim se mjestima može ručati za svega dvadesetak kuna.

"Nagli prelaz iz plitkog u duboko"

Ako se pitate otkud Indijci u Singapuru, recimo da je zahvaljujući dugoj povijesti doseljavanja, stanovništvo danas izrazito šaroliko. Zbog miješane etničke strukture, čak su četiri jezika službena - mandarinski, malajski, tamilski i engleski. Sa šest milijuna stanovnika Singapore je druga zemlja u svijetu, iza Monaca, prema gustoći naseljenosti, a zbog velikog nedostatka stanova, šezdesetih godina osnovan je Odbor za stambenu izgradnju i razvoj koji je vodio najveći projekt izgradnje društvenih stanova u Aziji. Tako je izvan centra podignuto šesnaest satelitskih naselja u kojima stanuje i po 250 tisuća ljudi. 

Kako sam prilično pretjerao s dužinom teksta, spomenimo još svega dvije zanimljive lokacije. Jedna je ulica Haji, smještena u istočnom dijelu grada, gdje su veličine svedene na ljudske omjere i gdje se Singapur može doživjeti u sasvim drugačijem svjetlu. Slatke male kolonijalne kuće pretvorene su u kafiće, restorane i trgovine, a uz obilje žive muzike, jedno su od rijetkih "urbanih" mjesta u Singapuru gdje u noćnom životu mogu uživati i oni koji nemaju 500-tinjak kuna za rundu pića, koliko, primjerice, košta izlet na 63. kat nebodera "Ralphes one", u jedan od najfascinantnijih rooftop barova u Aziji. 

Kao tropska država na rubu samog ekvatora, logično bi bilo da Singapur ima i nekoliko lijepih plaža. Nažalost, to nije slučaj. Kad se zažele mora, Singapurcima je najlakše odletjeti na Bali ili Tajland, a najbliže mjesto koje se može nazvati plažom, nalazi se na otoku adrenalinskog turizma Sentosa, gdje se, između ostalog, može pronaći Universal movie studio, set Battlestar Galactice, ali i doživjeti hangar koji simulira lebdenje zrakom. Plažu oplakuje bolećivo sivozeleno more, a pogled puca na nekih od nekoliko tisuća prekrasnih teretnih brodova usidrenih u slavnom Melačkom tjesnacu.

Koliko se život u Singapuru, i za američke standarde morbidno, dodvorava čovjeku, možda najbolje dočarava natpis na jednoj od ovih plaža. Zaboden dva metra unutar plićaka, kaže: "Nagli prelaz iz plitkog u duboko."