ZFF: Zabranjena ljubav i bubnjevi u ritmu srca

ZFF: Zabranjena ljubav i bubnjevi u ritmu srca

GLAVNI program na Zagreb film festivalu danas se nastavlja filmovima "Moj Marlon i Brando", te "Bubnjar" - ostvarenjima koji kvalitetom znatno odskaču od filma kojim je Festival otvoren, ali i dalje se čini da je ZFF prošlih godina nudio više.

"Moj Marlon i Brando" prvi je dugometražni igrani film turskog redatelja Huseyina Karabeyja, koji je, poput mnogih filmova iz tog podneblja, prije svega kulturološki portret, a zatim ljubavna priča. Glavi lik filma je turska glumica, Ayca koja živi u Istanbulu, a za vrijeme snimanja filma u zapadnoj Turskoj upoznaje se s kurdskim glumcem Hamom Alijem, s kojim započinje ljubavnu vezu. Njihova idila trajala je samo 25 dana, prije nego se Ayca morala vratiti u Istanbul, a Hama Ali u svoj rodni Suleymaniye u sjevernom Iraku. Ljubav isprva održavaju na životu pisma i telefonski pozivi, ali nad Bliskim se istokom uskoro nadvija oblak rata. U onom trenutku kad je postalo jasno da se Amerikanci spremaju za napad, Irak je ostao odsječen od svijeta; zatvorene granice, isključene telefonske linije, kolaps poštanskog sustava. Ayca svakim danom sve više pati zbog udaljenosti između nje i njenog dragog te se odlučuje na gotovo nemoguću misiju - posjet sjevernom Iraku. No, ispostavit će se da je u Irak teže ući nego iz njega izaći pa će put odvesti Aycu u brojne gradove u kojima upoznaje najrazličitije aspekte bliskoistočne kulture.

"Moj Marlon i Brando" priča je o tragičnoj, zabranjenoj ljubavi i kao takva nije ništa posebno. Problemi dvoje glavnih protagonista publiku će teško dirnuti u kontrastu sa svom bijedom civilizacije koja ih okružuje. Njihova patnja od samog početka ostavlja dojam tragikomičnosti, prije svega zbog njihovih karaktera. Dvoje glavnih likova su neprilagođeni čudaci koji u neostvarivoj ljubavi traže bijeg i utjehu od stvarnog života. Puno zanimljiviji aspekt ovog filma je onaj kulturološki, dokumentaristički u kojem upoznajemo Tursku, Iran, Irak onakve kakvi doista jesu. Taj je prikaz odnosa između Arapa, Turaka i Kurda, oslikavanje najekstremnijih aspekata bliskoistočne kulture zapravo jedini adut ovog filma; još da nije dosadne i spore priče "Moj Marlon i Brando" bi čak bio vrijedan gledanja.

Egzistencijalističko putovanje u hongkonškom krim-miljeu

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Najbolji od prva tri filma koje smo vidjeli u programu Zagreb film festivala je svakako "Bubnjar"- još jedan uspješni predstavnik azijske kinematografije koji spaja dvije najčešće kinesko-korejske-japanske teme. "Bubnjar" započinje u gangsterskom miljeu Hong Konga, u krugu okrutnih kriminalaca i ubojica, da bi uskoro otišao u smirene vode zena. "Bubnjar" je priča o Sidu, razuzdanom mladom sinu jednog od velikih hongkonških gangstera Kwana, koji idealizira svog oca od kojeg je naučio da može imati sve što poželi. U svojoj bahatosti "Bubnjar" odvede u krevet mladu priležnicu najvećeg "bossa" u gradu, a kad ih on uhvati na djelu počne ga i vrijeđati vjerujući da će ga otac zaštititi. Kwan nema izbora nego da sina izvuče iz Hong Konga i šalje ga na Tajvan u pratnji svog najvjernijeg poručnika. Mladić, koji je od malena počeo svirati bubnjeve, tamo postaje očaran skupinom "Zen bubnjari" koji žive asketskim životom u planinama, vježbaju borilačke vještine i umijeće bubnjanja. Sid je spreman učiniti sve kako bi mu "Zen bubnjari" dopustili da se pridruži, što znači da će prvi put u životu morati naučiti što je bespogovorna disciplina i samoodricanje.

Potraga za samim sobom proteklih je godina bila česta tema dalekoistočnih filmova, a svakako najistaknutiji primjer ovog filozofskog podžanra bio je "Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće" južnokorejskog genijalca Kim Ki Duka, ali "Bubnjar" ih je možda sve nadmašio. Prekrasno snimljen i izrežiran, "Bubnjar" je užitak za sva osjetila; predstave koje izvode "Zen bubnjari" svojom koreografijom i ritmom doslovno hipnotiziraju publiku. Na ruku mu svakako ide i akcijski podzaplet koji povremeno razbija egzistencijalističko putovanje mladog Sida zbog čega film, usprkos zahtjevnoj priči, niti u jednom trenutku ne postaje zamoran. Čak i ako nemate ni trunku talenta za glazbu, ovaj će vas film natjerati da se zaljubite u zvuk bubnjeva, "zvuk koji ostaje u srcu i prati njegov ritam". Redatelj Kenneth bi, kojem je ovo tek drugi igrani film snimljen 35mm kamerom, već je prvog dana istaknuo kandidaturu za glavnu nagradu Zagreb film festivala i neće ga biti lako nadmašiti.

Petar Vidov
Foto: ZFF

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara