DOK SE HRVATI čudom čude kako je Aleksandra Prijović uspjela napuniti četiri zagrebačke Arene (službeno su tri datuma rasprodana, četvrti se puni), tekst iz 1988. podsjeća na sličan događaj u Zagrebu u tom periodu. Naime, pomajka Prijovićkinog supruga Lepa Brena te je godine uspjela rasprodati četiri koncerta u zagrebačkoj Ciboni.

Veljača 1988.: Dva rasprodana i dva dodatna poslijepodnevna koncerta - najkraći je mogući rezime nedavnog boravka Lepe Brene u Zagrebu. Oko dvadeset tisuća posjetitelja Cibonine dvorane vidjelo je proteklog vikenda Brenin šou Hajde da se volimo. To je za nju impresivna, no ne i neobična brojka.

Od Čačka i šumadijskog rokenrola, ta je bivša košarkašica svojom kratkom suknjom napravila karijeru koja danas čvrsto stoji na poprilično visokim potpeticama, iako nije prva pjevačica narodne glazbe koja se (na)zvala Lepa niti je njena pojava toliko neobična na sceni koja obiluje slikovitim ličnostima još od vremena Mice Trofrtaljke - Fahreta Jahić je najuspješnija, i to ne samo po broju prodanih ploča i posjećenosti koncerata nego - a to je osobito značajno - po mnogo širem krugu poklonika i prisutnosti u medijima.

Njeno prvo pojavljivanje pred očima javnosti, u Minimaksovoj televizijskoj emisiji, većina je smatrala za manje ili više (ne)uspjelu šalu. Malo je tko tada pomišljao da će Lepa Brena postići veći uspjeh, no kao djevojka koja se usudila i prenijela kavansko iskustvo pred televizijske kamere i na koncertne pozornice, ona nije propustila šansu. 

Ubrzo nakon TV nastupa suknjica od svile postala je velik hit; dobro podmazana propagandna mašinerija i serija koncerata urodili su plodom, no njen je uspjeh tada još bio ograničen žanrom kojemu je pripadala. Ipak, i on je bio dovoljan da se u određenom trenutku Brena nađe u poziciji da može mijenjati vladajući produkcijski nivo u novokomponiranoj glazbi. 

Malo se narodnih pjevača usudilo približiti rokerskom zvuku kao Lepa Brena

Upravo taj potez, ma koliko logičan, tada se činio nezamislivim. Dakako, prije nje Goran Bregović približio je rock narodnoj glazbi u svom pastirskom rocku, ali se malo tko iz tabora narodnih pjevača usudio toliko približiti rockerskom zvuku kao Lepa Brena.

Zbog toga što je bila prva, Breni nije bilo teško osvojiti novo, šire tržište, ono koje kod kuće konzumira novokomponirane napjeve, a navečer odlazi u disko klubove. Taj su novootvoreni prostor iskoristili i cijela jedna generacija mladih pjevača i pjevačica (nigdje bolje ocrtana nego u televizijskoj emisiji Disko folk) i nekoliko narodskih rock grupa.

Brenina ambicija nije da bude prihvaćena kao pjevačica narodne, nego jugoslavenske popularne glazbe zasnovane na elementima narodnog melosa iz raznih krajeva zemlje. Jer, prema njenim riječima, jugoslavenska narodna glazba zapravo i ne postoji. Imamo bosanske sevdalinke, dalmatinske pjesme, ali to je glazba pojedinih regija ili naroda, kaže Brena zanemarujući pritom razliku između novokomponirane i narodne glazbe i želeći poziciju sličnu Bregovićevoj. 

No nije to jedini faktor njena uspjeha. Dok je počinjala karijeru, nitko nije govorio o njenim izuzetnim vokalnim sposobnostima, lijepom glasu ili kvaliteti pjesama - jer ništa od toga ona nema. Svi su spominjali njen stas, duge noge i ponašanje na pozornici. Dok se stage act većine drugih izvođača novokomponirane glazbe sastoji od pucketanja prstiju i eventualno lakog pocupkivanja, Brena i Slatki greh ne prodaju samo glazbu - nego, prije svega, predstavu. 

Uvijek uočljiv smisao za komično i (u početku karijere) groteskno, postigao je dvostruk cilj - učinio ju je poznatom i intrigirao maštu publike. Brena je tako postala poznatija kao osoba nego kao pjevačica. Novinski stupci puni su priča o njenu uspjehu, o tome kako se ponaša, kamo putuje i s kim se druži, a manje je recenzija koncerata ili ploča. Populističko ponašanje i izjave u novinama učinile su je bliskom prosječnom konzumentu pa su promjene njenog imidža (toliko velike da se danas malo tko sjeća prvih reakcija na njen nastup - ne samo gledatelja nego i njenih kolega iz novokomponirane estrade) uvijek bile unaprijed prihvaćene. 

Budući da se Brena svojim uspjehom izdigla iz sredine u kojoj se glazba dijeli na narodnu i zabavnu, a pritom je sačuvala imidž djevojke iz susjedstva - svaki njen novi proboj, ma kakav on bio, komercijalni, društveni ili kulturni, odobravale su mase koje su i same svjesno ili nesvjesno željele za sebe ostvariti ono što je uspjelo Breni - dati jaču samosvijest vlastitoj novokomponiranoj kulturi, koja je dotad uglavnom bila na marginama ukusa, bez obzira na njen očiti komercijalni uspjeh.

Koliko njen uspjeh znači više od gomile prodanih ploča i podatka da ju je na snimanju filma Hajde da se volimo morala čuvati milicija od znatiželjnih ljubitelja, govori i podatak da nakon dvogodišnje pauze Brena nije morala otpjevati ni notu kako bi ponovno punila dvorane. U sredini koja ima premalo heroja da bi ih tako lako zaboravljala, dovoljni su bili stalni napisi u novinama, objavljivani u redovitim razmacima (putovanja, veze, sudovi, glumački debi...) da Brena ostane prisutna, iako - to treba reći - ne toliko popularna kao prije. 

Brenin je koncert bio previše posvećen skečevima

Prihvaćanje filmske uloge bio je izvanredan potez. Još se od njena eurovizijskog fijaska pokazalo da Brena ne može konkurirati kolegama iz zabavne glazbe pa je njena karijera, ma koliko se to sada činilo neobično, ušla u slijepu ulicu. Filmom ne samo da je dobila izvrsnu reklamu nego joj takav film daje i materijal za koncertne nastupe. 

Na pozornici su Brena i momci iz Slatkog greha, u podužem skeč-bloku, varirali situacije i šale iz Hajde da se volimo. Djeca su pljeskala i donosila cvijeće, no koncert je bio previše posvećen skečevima, koji bi bez Lepe Brene bili potpuno nezanimljivi. Umjesto da posjetitelje osvoji pjesmom, Brena ih je razveseljavala predstavom, u mjeri u kojoj je glazba bila sve primjetnije zanemarena.

Nošena na ramenima harmonikaša iz svog sastava, Brena je uspjela pomaknuti granice narodne glazbe postavši utjelovljenje novokomponirane subkulture, koja je danas sve dominantnija u našem društvu. Ako Brenu gledamo u tom svjetlu, onda se njen uspjeh može shvatiti kao odraz krizne situacije. Naime, što je kriza dublja, ljudi sve više traže neki izvor zabave. U nemogućnosti da si to sami priušte, masovno konzumiraju jedinu zabavu koja im je još dostupna - odlazak u kino i na koncerte. 

U takvoj situaciji novokomponirana je kultura svojom trivijalnošću najprihvatljivija za najširu publiku koja na Breninim koncertima može zaboraviti svakodnevne brige, najviše zbog toga što ona dolazi iz naroda, s tom razlikom da je ona uspjela i pokazala kako to nije nedostupno.

Brena često uspoređuje sebe i Dolly Parton, pjevačicu koja je počela karijeru kao country pjevačica, da bi se poslije probila na pop tržište. Ističući da nije pjevačica narodne glazbe, nego je bliža Bregoviću i drugim izvođačima kod kojih je sve teže odrediti žanrovsku pripadnost, Lepa Brena sebe smatra crossover zvijezdom, jugoslavenskom Dolly Parton. Ako ste ikad slušali Dolly Parton, vjerojatno ćete sami izvući zaključak.

Napisao: Feđa Kalebić (Studio, 1988.)