Foto: Facebook, Shutterstock

TIJEKOM današnjeg dana 15 do 17 gradova u Hrvatskoj po prvi put će osvijetliti neke od svojih građevina u ljubičasto kao znak podrške svim prijevremeno rođenim bebama, hrabrim malim palčićima koji su od samog rođenja prisiljeni boriti se nadljudskim snagama da prežive. U Hrvatskoj se godišnje rodi od 2500 do 3000 palčića.

Klub roditelja nedonoščadi "Palčići" već petu godinu 17. studenog obilježava Svjetski dan prijevremeno rođene djece, a u svijetu se 1 od 10 djece rodi prije vremena. Zahvaljujući Klubu roditelja "Palčića" koji je pokrenuo humanitarnu akciju "Palčić gore" do sad je opremljeno 23 rodilišta s aparatima koji su od životne važnosti za zdravstvenu njegu palčića, a preostalo im je opremiti još sedam.

Predsjednica Kluba Željka Vučko u razgovoru za Index otkrila je s čine se sve suočavaju roditelji prerano rođene djece. I sama je majka troje Palčića, a ujedno i zdravstvena djelatnica koja se u bolnici brine o ovim hrabrim junacima i ističe kako se svaka mama prije svega susreće sa šokom od prijevremenog poroda na koji je ne može nitko pripremiti.

"Ne možete učiniti ništa da pomognete svom djetetu"

"U trudnoću krenete normalno i sve bude dobro i onda vam trudnoća bude naprasno prekinuta. Očekujete rođenje mrtvog djeteta i ne možete se pomiriti s tim, no zatim rodite živo dijete koje odmah nakon poroda više ne vidite jer ga prebacuju na drugi odjel ili bolnicu, a zatim dobivate informacije od supruga koji živi između bolnica u kojoj je dijete i majka.

Tada se suočavate s nečim najtežim. Osjećate se potpuno bespomoćni u tom trenutku i ne možete učiniti ništa da pomognete svom djetetu koje se bori za život pa nastupa osjećaj krivice, a sve praćeno strahom za život i zdravlje svoje bebe. Kasnije odete do djeteta i gledate u svoje malo biće koje vam je sve na svijetu kako leži u inkubatoru prikopčano na milijun aparata, a vi kao roditelj u tom trenu ne možete ništa napraviti da mu pomognete u njegovoj borbi za život. To je najveći šok, jedimo možete stajati kraj tog inkubatora i moliti pa i oni koji nikad nisu molili tada mole jer misle da mu jedino tako mogu pomoći", započela je priču Željka.

Preživjela beba od 410 grama

Dodaje kako Palčići iznenađuju i pozitivno i negativno. Napominje kako ima djece koja su rođena s težinom manjom od kilograma i lavovski se bore za život. No prava borba, dodaje, nastupa odlaskom kući.

"Događa se da roditelji izlaze iz bolnice i ne znaju što i kako dalje. Svako prijevremeno rođeno dijete, bilo da je rođeno u 23. ili 36. je u opasnosti jer mu nije završen razvoj kao kod ostalih beba, a osobito mozak. Roditelji Palčića se obavezno nakon odlaska iz bolnice moraju javiti u nadležnu ustanovu zbog snimanja mozga jer to igra ključnu ulogu. Isto tako je od neopisive važnosti razvojna gimnastika jer sve što terminski rođena djeca imaju usađena naša djeca uče kroz razvojnu gimnastiku i to je poticaj za njihov daljnji razvoj", kaže ona.

Ona je svoju prvu palčicu rodila prije 17 godina i nije imala nikakvih naputaka što treba dalje.

"Došli smo kući kao s novorođenčetom, no nismo nikud dalje išli, moja kćer sad ima 17 godina, a ja imam grižnju savjesti jer motorički dosta zaostaje za ostalo dvoje palčića koje imam, a koji su sve odradili. Ona ne može potrčati kako treba, uhvatiti loptu.

Prije 17 godina se uopće nije ni znalo za prijevremeno rođenu djecu, tj. mi roditelji i zdravstveni djelatnici smo znali za njih, ali nije bila raširena svijest o palčićima kao danas i zato smo osnovali naš Klub roditelja. Sad i mladi ljudi i stariji znaju za palčiće i da ta djeca na početku trebaju poticaj i roditelj palčića danas zna što i kako dalje, gdje može potražiti informacije", kaže Željka Vučko.

Fali nam medicinskog osoblja za brigu o prijevremeno rođenim bebama

No, u Hrvatskoj i dalje nije sve kako bi trebalo biti, nedostaje još uređaja i medicinskog osoblja koje brine o palčićima.

"Kao roditelj i zdravstveni djelatnik se divim medicinskom osoblju na njihovoj improvizaciji i na svemu što čine za našu djecu. Nikad nijedno dijete neće biti zakinuto i daje se posljednja kap snage da dijete preživi.

U Hrvatskoj imamo niske porođajne težine, imamo tako dijete rođeno u 23. tjednu koje je preživjelo, imamo i djevojčicu Petru koja je pri rođenju težila samo 410 grama, a koja uz trud i muku majke uspijeva u svom razvoju, malo kaska, ali uspijeva loviti svoje vršnjake. No isto tako imamo djecu koja su rođena u kasnijim tjednima s puno težim oštećenjima. Uglavnom nam se roditelji javljaju da ih uputimo što i kako, najčešće se javljaju radi podrške neposredno nakon poroda. Međutim nitko vam ne može reći kolike su šanse da dijete preživi, teško je to reći roditelju.

Ono što svima govorimo je - nemojte nikad odustati od djeteta.

"Roditelji imaju ključnu odluku u tome, palčići osjećaju snagu svojih roditelja, onog trena kad roditelj odustane odustaju i oni. Pratim ih već 23 godine jer radim s njima i masu puta smo se suočili s teškim borbama i vidim kako palčić gubi borbu ako roditelj odustane", kazala je Željka.

Dodaje kako će kroz dva tjedna zahvaljujući sponzorima u sva rodilišta distribuirati pakete sa svim potrebnim informacijama i bitnim kontaktima za dalje u slučaju prijevremenog rođenja djeteta, te tako olakšati dalji put roditeljima.

Napominje kako njihov Klub funkcionira samo zbog borbe roditelja i zahvaljujući donacijama.

"Klub "Palčići" od države ne dobije ni lipe"

"Mi nismo na državnim jaslama, ne dobivamo novac od države, funkcioniramo samo uz pomoć sponzora i donacija i ni lipa s našeg računa nije potrošena na ništa osim na uređaje. A dobar primjer kako se roditelji sami brinu da se podigne svijest o palčićima je da je jedna mama u Križevcima, nakon što nije našla na razumijevanje vlasti, sama odlučila zakupiti ljubičasti reflektor povodom današnjeg dana i osvijetliti svoju zgradu i tak nakon što je to objavila, javile su se gradske vlasti i rekle da će oni u ljubičasto obasjati sinagogu", kazala nam je Željka Vučko.

Svoju priču za Index je ispričala i mama Ivana čiji hrabri palčić odlično napreduje, a rođen je mjesec i pol prije termina.

"Ne moram ni reći da se ne volim prisjećati tih dana. Rodila sam kasno navečer u jednoj zagrebačkoj bolnici. Nije važno u kojoj jer vjerujem da je svugdje slično, pa da ne ispadne da na bilo koji način kritiziram osoblje baš tog rodilišta.

Prve informacije o djetetu dobila sam drugi dan oko podneva, kad sam se jedva dovukla do neonatološkog odjela koji nije bio na istom katu gdje i mame. Iako je tog jutra vizita obilazila babinjače, nas čija djeca nisu bila smještena u sobi su zaobišli.

Na naše upite (hvatanja za rukav po hodnicima) kako su nam djeca, barem da nam daju nekakvu informaciju, uputili su nas na kat gdje su posjete oko podneva", priča mama Ivana.

U prostorijama neonatološkog odjela smješteno je kaže, 10-ak inkubatora i nešto manje toplih krevetića.

"Ne moram ni reći kakva gužva nastane kada majke dođu na odjel. Većina ih je pri porodu rezana i šivana pa teško stoje, a stolica nema dovoljno. Tako se prvih dana posjete uglavnom svedu na kraće vrijeme od dopuštenog jer jednostavno nemaš snage stajati uz inkubator.

"Hoćeš li dobiti bebu u naručje ovisi od dobroj volji sestre"

Mene su prvi dan u sobu vraćali u kolicima jer sam se skoro srušila, a s djetetom sam bila ukupno jedva pola sata. Nakon 6 dana ostvarili su se uvjeti da dijete izvade na kratko iz inkubatora i daju mi ga na ruke. To se dogodilo jednom. Već idući put drugoj sestri se nije dalo petljati sa žičicama, treći put isto. Ne moram ni govoriti kolika je važnost kontakta koža na kožu. Vani se to itekako potiče, a kod nas ovisi o dobroj volji sestre", kaže Ivana.

Devet dana nakon rođenja njezino dijete premješteno je u topli krevetić dok dijete od jedne druge rodilje nije moglo biti premješteno jer toplih krevetića nije bilo dovoljno pa je ostalo u inkubatoru.

Srećom, kaže, nisu svi kapaciteti u inkubatorima bili popunjeni jer što bi se dogodilo da je u međuvremenu prijevremeno rođeno dijete, a nemaju ga gdje smjestiti jer drugo dijete, koje više nema potrebe za inkubatorom, "zauzima" mjesto, pita se ona.

U bolnicama nedostaje staklenki za mlijeko

"Tek kad je moja beba prešla u topli krevetić, smjela sam ga češće držati, ali i to je ovisilo o dobroj volji sestre koja je bila dežurna. Majke palčića nisu dojile dok djeca nisu dovoljno ojačala, nego smo se izdajale, ali povremeno je nestajalo staklenki u kojima smo nosile mlijeko.

Posjete su bile 2x dnevno, a kad smo počele dojiti konačno smo mogle provoditi malo više vremena sa bebama. Uvjeti dojenja su grozni. Posjednu nas nekoliko u krug, daju dijete, svjetlo u prostoriji neko neonsko koje smeta bebama jer im jako svijetli u oči. Povremeno nas sestre obiđu da vide kako ide, nekoj namjeste dijete, kratko pokažu što i kako raditi, stisnu tu i tamo neku bradavicu mamama koje kažu da beba ne vuče. Jasno mi je da je nas mama više nego njih sestara i da je to njima samo posao, ali neki malo topliji pristup ne bi škodio. Mi smo izašli nakon 20-ak dana. Po izlasku iz bolnice slijedio je niz raznih pregleda i kontrola. Za sada je sve dobro. Nadam se da će tako i ostati", završava svoju priču mama Ivana.

A ono što svi danas mogu učiniti za palčiće je da dođu pred mjesta koja su u njihovim gradovima osvijetljena u ljubičasto i na taj način im pruže potporu u borbi za njihove živote.

U Zagrebu je to HNK, a gdje možete doći u drugim gradovima provjerite na Facebook stranici.