Foto: Privatne fotografije

Zove se Una. Kao rijeka, kao u Mominoj knjizi. Moja stara tetka časna je prizivajući sve svece, šizila pobogu pa kakvo je to ime, vidjet ćeš neće je pratar htjeti krstiti, bože sačuvaj, niđe ga u 'rvackon katoličkom kalendaru?! Otac joj je pitao znam li u koje podneblje donosim dijete s tim imenom, jer će joj djeca u školi garant dodati jedinu moguću rimu: Una-čuna. A ja sam prošle godine u ovo vrijeme, sa uštekanim visećim kateterom među nogama, prva na operacijskom stolu, molila anesteziologinju da natanka svega u moje vene, da se ne do Bog ne probudim u pol frke dok me reckaju. A ako se uopće ne probudim rekoh joj naravno da me pokopaju u Roškom polju, čak iako moja mater bude kmečila da je to daleko i da mi neće moć doć kad navale snjegovi ispod Zavelima. Na veliku žalost Dragana Čovića i ostalih, probudih se ipak.

Sve je mutno, svijet se ljulja kao pijani Titanik, a ispred mene Sopta i mater mi plaču kao da je rat. Mičem rukom, vidim svoj nožni palac silan, ružan, ali pomičan, živa sam kontam, koji im je đavo? Ah da, možda baš zato i plaču...U tom trenutku hodnikom dolazi moj otac, sav u zelenom kao dvometraški kamenjarski svemirac, kao gigantski skakavac, duša moja najdraža, hoda kao Mojsije, kao ukazanje, s onom facom „pola ćaća - pola Željko Samardžić“, i sve se odjednom razbistri. Kako je ona, pitam nasmijana, pitam uplakana, pitam tresući se. Pamtim samo njihov iznenadni trostruki zagrljaj što mi lomi kosti od radosti i doktoricu kako mi objašnjava da se rodila čudesna malecka koja je odmah širom otvorila oči, sve ih gledajući ispitivački i znatiželjno kao da ima pola godine, a ne pola minute. Oči koje će postati i ostati osobna iskaznica njezina bića. U kojima će se progledavati cijeli svijet.

Zove se Una. Kao rijeka, kao u Mominoj knjizi. Kad sam je prvi put uzela u ruke, Čupavica je bila kao mali miš iz mekinja, mrvica najsićušnija, samo dva oka klikerasta zamotana u dekicu, a danas je već jasno da nikakav pićunasti Talijan neće moći doći u obzir kao moj zet. Izdržala je godinu dana sa mnom. Godina dana puna šućmuraste sreće, ludila, oduševljenja i kaosa. Čupavica je isto onaj Duracell zeko iz reklame. Ima je na lusteru, na kuhinji, uz zidove, preko kreveta, ispod radijatora, ima dualne sposobnosti, može biti u isti tren i vani i unutra. Kad smo negdje na javnom mjestu, maše ljudima, smije se konobarima, povlači tete za kosu, mora sve živo razgledati i pregledati, može je odvesti svatko i svuda. Voli čike-brke. Ne boji se nikog. A ja, nit jedem, nit pijem, nit znam đe sam, ni koji je dan. Moj poštar je legenda svih legendi, jer u kakvim me izdanjima sve vidio, još uvijek ga nije strah donijeti mi račune.

Najjače mi je kad me pitaju, ej Marta što ne pišeš ništa? A mozak mi spržena livada, kojom se redaju samo popisi kao kod hipnotiziranih zaposlenika Hippa ili Pampersa. Što se ne vratiš na TV bona? A sve oko mene je samo Chu Chu TV. Tvrdila sam da nikad neću biti ona mama koja stavlja slike svojih malaca nonstop na FB. Ali dovraga, demantira te život. Ne zbog tog jer sam nešto gluho bilo opsjednuta sa svojim Duracellom, nego jer nemam drugog života za uslikati. Kad se samo sjetim, kad li samo prelistam albume – Marta u Amsterdamu, Marta u Antaliji, Veroni, Pragu, Nurnbergu, Rimu, Olovu...A sada - Marta se piški, Una razmotava papir pokraj nogu mi. Marta pere zube, Una kao bejbi-klokan na mom kuku nasmijana maše mom blentavom odrazu u ogledalu. Marta razgrće veš, Una ruši štrik. Marta ode da sjedne kao čoek u restoran, Marta pita hranilicu, drobi kruha u juhu, Marta priča priče, objašnjava zašto svjetlo svjetli, zašto voda šumi, briše fleke, Marta ništa ne pojede. Bili smo na ljetovanju neki dan. Bilo je super. Uni.

A život i jeste upravo to, nije li? Da njoj i njima bude super. Elem, najgore je kad vas lažu. Najljepši period ikada u životu dolazi. Sreća najveća, tufnice, baloni, roskasti Svemir, sve će biti perfektno kad se rodi beba, nikad bolje, nikad divnije, dan čarolija, život harmonija. Daj bola', ne kenjaj. Možda nekome tko drugačiji život nije ranije imao niti ga zamišljao. Svi oni koji su imali izgrađenog sebe, od zahtjeva, prohtjeva, želja, navika, planova i ciljeva, da se ne lažemo, dolaskom bebe doživjet će tektonske promjene. Od divote do vrištanja. S krizama ponekad većim od dvjesto Himalaja. Ali biti roditelj je zaista samo to. Znati kako izdržati sve, dok kao u onoj utrci s preponama razne prepreke iskaču pred tebe. A ti pojma nemaš ništa o toj disciplini. I trkačka forma ti je niđe veze. Pa ipak, moćno sve svladavaš, da ti nije ni jasno kako. Gledaš sebe sa strane i ni sam ne vjeruješ kako odlično balansiraš. Ti, do jučer pravi najveći smoto. Danas imaš dijete i učiš ga biti čovjek. Mada si i sam još uvijek dijete. Pa rastete zajedno i ništa ljepše ne postoji. Stvaraš neobičnu sreću od običnih stvari i situacija. Uživaš u tom obrnutom poretku stvari. U sebi nepočešljanoj, kući kao poslije Hirošime rasturenoj. Jer je ona sretna. Jer se smije kad te gleda i točno vidiš da si ti njoj jedina Miss Svijeta, Branka Bebić i Fani Čapalija skupa.

Moja mila, danas ti je prvi rođendan. Ne znam čime sam zaslužila da baš mene odabereš da budem tvoja mama. Jer ti si unikat čovječanstva, a ja nako', pravo bezze treba. Hvala ti jer od prvog dana jedeš i spavaš odlično, dopuštajući mi da skupim snage za trčanje za tobom po danu. Hvala ti jer nijednom još nisi bila ni prehlađena. Jer nisi kmečava, gnjecava i jer voliš ljude. Jer si tvrdoglava, svijetu otvorena i preznatiželjna. Jer voliš knjige. Puno knjiga. Razne knjige. Jer me trpiš. Jer te imamo. Ovo je zaista bila godina koja se ne može mjeriti ni s čim. Dokazala si mi i pokazala što su stvarne vrijednosti. I koliko je mizerno sve ono što sam prije smatrala velikim. Sve je to pred tvojim očima jedna mala ništavna mrvica.

Pred nama je život o kojem još uvijek ništa ne znam. Ali dok me držiš za ruku, ničeg me nije strah. Pred nama su pustolovine i ludorije. Toliki Pragovi i Seville čekaju da ti ih pokažem. Ako budeš dobra, dakako. Hvala ti što si mi dala priliku da budemo blesave zajedno. Da se gađamo kamenčićima u parkiću i uživamo kad nas poprska prskalica u travi. Hvala ti što mi se, kad pomislim da je svijet odvratno i teško i nesretno mjesto, nasmiješ do zvijezda i neba, ulijevajući snagu i potpirujući vjetar mojim prašinom zapetljanim krilima. Ti si moja bajkovita stvarnost. Volim te. I da znaš, dok je tvoje matere, nitko tebe nikada neće zvati Una-čuna. Jer ti si rijeka, i ti si pjesma.

Ostale tekstove mame Martine možete pronaći ovdje.