Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (17.)

Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (17.)

Foto: Per Dybvig; Ilustracija: Index

Gdje je Juliette?

KOČIJA je poskakivala po ulicama pariza. Lisa, Mrva i Doktor Proktor sjedili su, buljeći u neobičnog suputnika.

– Znači, to je to? rekao je promukli glas ispod oboda cilindra. – Zato si me želio vratiti, Viktore? Da napravim vremensku kupku za tebe i ova derišta?

Kada je podigla obod šešira, Rašpine su se isušene oči pojavile na svjetlosti i gledale ravno u Doktora Proktora.

– Da, naravno – rekao je.

– Da, naravno! – zasiktala je Rašpa, bacajući svoj visoki šešir na pod. – Zato jer sam ti bila samo to,
zar ne, Viktore? Jadna obična praviteljica kupki!

– Sasvim suprotno – zatečeno je odgovorio profesor. – Bila si izvanredna praviteljica kupki. Najbolja, zapravo.

– Ali svejedno, praviteljica kupki. Nikada… Nikad... – Rašpin glas je podrhtavao.

– Nikada ništa više od toga.

– Na što misliš, Rašpa?

Gledala je u Doktora Proktora, a grudi su joj se spuštale i podizale.

– Ništa – rekla je, zvučeći odjednom kao da je prehlađena. – A sad, Viktore, ti misliš da je ona tamo, u hotelu Frainche-Fraille i da te čeka, ta..., ta... – Odmahnula je rukom s gnušanjem i ispljunula ime: – Juliette Margarine!

Mrva je gledao Rašpu pa Doktora Proktora. Nije razumio što se događa i činilo se da ne razumije ni profesor – koji je obično puno toga razumio – i da nema pojma o čemu se ovdje radi.

Činilo se da se jedino Lisa nosi sa situacijom.

U svakom slučaju, ona se nagnula prema Rašpi i pitala je: gdje je Juliette?

Žena sa crnim našminkanim očima nasmijala se, kao da krešti vrana. – A zašto bih ti to rekla?

– Slušaj me sad, Rašpa... – rekao je prijeteći Doktor Proktor, ali je bio prekinut.

– Ne brini, Viktore. Recimo samo da je dobila ono što zaslužuje. Zaboravi na tu ženu. Ona nikada niti nije bila za tebe, ta vještica.

– Vještica...? Jao! – Profesor je naglo ustao u kočiji i udario glavom u krov. – Nitko neće ženu koju ja volim zvati vješticom!

– Viktore, molim te – nasmijala se Rašpa. – U tvojim se godinama čovjek ne bi trebao toliko nervirati. Misli na svoje srce.

– Ja barem imam srce – zarežao je profesor. – Dok ti..., ti... – Oči su mu se ispunile krupinim suzama.

– Ti imaš samo veliki, hladni mozak!

– Rašpa, gdje je Juliette? – ponovila je Lisa.

– Otputovala je negdje kroz vrijeme, zar ne? I ti si je pratila koristeći trag u sapunici?
Rašpa je duboko uzdahnula. – Ne znam koliko vam je vremenske kupke ostalo, ali ako je još imate, predlažem vam da je potrošite na povratak u svoje vrijeme. U svakom slučaju, ja idem tamo.
Naslonila se pa prekrižila nogu preko drvene noge.

– Rašpa... – prošaptao je uplakani Doktor Proktor dok mu se niz obraz kotrljala ogromna, gigantska profesorska suza.

– Molim te! Samo mi reci što želiš u zamjenu za to da mi kažeš gdje je Juliette i ja ću ti to dati.
Rašpa je podignula obrvu. – Bilo što?

– Bilo što! Kako ne razumiješ? Ako nemam Juliette, onda mogu biti i mrtav.
Na te riječi, Rašpa je zadrhtala kao da ju je netko pogodio graškom iz praćke.

– Oh, stvarno? – rekla je oštro, podižući bradu.

– Onda mi skiciraj plan za kadu za putovanje kroz vrijeme i daj mi ga. Ha!

– Naravno! – kroz suze se osmijehnuo Proktor.

– Možeš imati cijeli izum samo za sebe. I sve druge izume, zapravo. Svi su tvoji!

Rašpa je otvorila usta, ali isprva ništa nije rekla. Onda ih je ponovo zatvorila, pa otvorila, pa pokušala ponovo. – Misliš... – prošaptala je.

– Misliš... Dao bi mi sve, i to samo za... Tu ženu?

– Da. Sve – hitro je rekao Doktor Proktor. – Imaš moju riječ. Bez obzira što o meni inače mislila, znaš da sam uvijek držao do svoje riječi.

Rašpa je gledala u njega, otvorenih usta.

– Onda? – pitao je profesor.

– Dogovoreno – rekla je Rašpa, jedva čujno.

– Onda...

Udahnula je i jedino što se u kočiji moglo čuti bilo je udaranje konjskih potkova, krave koje su mukale u daljini i zvuk koji je zvučao gotovo kao hrkanje. – Kad sam uspjela otvoriti vrata vaše sobe u hotelu Frainche-Fraille, djevojčica i dječak su već otputovali u kadi. Ali, Juliette je još uvijek bila tamo. Zaprijetila sam joj svojim starim, ali potpuno funkcionalnim pištoljem. Naredila sam joj da uđe u kadu, a zatim sam je zgrabila za kosu, uronila i svoju glavu, koncentrirala se i poslala je tamo gdje je sad. Isto onako kako si ti poslao razglednicu, Viktore.

– Hm – složio se profesor. – A kamo si je poslala?

– Na mjesto otkud neće moći pobjeći ili biti nađena. Konačno, ona je bila sve što sam imala, kako da to kažem..., a na račun čega sam mogla pregovarati.

Doktor Proktor je progutao knedlu. – Gdje je? Reci već jednom.

– U zatvorskoj ćeliji. Grad Rouen. 30. svibnja. Godina 1431.

Doktor Proktor je djelovao zatečeno. – Zašto tamo? I zašto u to vijeme?

– Ja znam – rekla je Lisa.

– Oh? – rekli su Mrva i Doktor Proktor i pogledali je.

– Gospođa Strobe se točno time bavila na satu povijesti. Tog datuma, na lomači je spaljena Ivana Orleanska. Na Starom gradu u Rouenu.

– Je li to točno? – pitao je profesor Rašpu.

Rašpa je slegnula ramenima. – Bilo je to prvo čega sam se sjetila.

– Nešto mi govori da našim nevoljama još nije došao kraj – rekao je Doktor Proktor.
No, tad je kočija stala i s krova se začuo vozačev glas. – Pastilja, gospođice Rašpa.

– Oh, znači i ti ideš tamo? – pitao je Doktor Proktor.

– Naravno – rekla je Rašpa. – Tu mi je kada. U svinjcu, da budem precizna.

– Pratila si me – rekla je Lisa.

– Da. Shvatila sam da me ovaj tu nikad neće doveseti do Viktora – rekla je Rašpa pokazujući prema Mrvi. Sigurno je i vama sumnjivo što je on već toliko dugo tih, što je za njega potpuno neobično. Ali, Mrva je ležao zavaljen u naslonu i zvuk koji je maločas nalikovao na hrkanje bio je upravo to: hrkanje.

Lisa je zakolutala očima i udarila Mrvu u potkoljenicu, tako da je otvorio oči. Trepunuo je, pucnuo usnama, nasmijao se i silno mamurno, ali s nadom, promrmljao: – Doručak?
Požurili su iz kočije. Srećom, kade su još uvijek bile tamo gdje su ih ostavili. Naravno, morali su pritom iz njih izvući tri svinje, koje su se uvalile u kupku, a u kokošinjcu se na rub kade smjestio neki pijetao i agresivno krenuo kljunom na njih. Očito je shvatio kako je kada sad samo njegova.
Rašpa je ulila vremensku kupku u obje kade i rekla im da želi ići s njima u Rouen. Kako će se inače uvjeriti da neće pobjeći i prevariti je po pitanju tih nacrta za kadu?
Doktor Proktor nije prigovarao. Složili su se da će Mrva i on koristiti kadu u kokošinjcu, a Rašpa i Lisa onu u svinjcu.

U svinjcu, Rašpa i Lisa ostale su same i počele su miješati kupku i praviti sapunicu. Lisa je čula kako Rašpa šmrca. Nije joj ništa rekla, samo je čekala. A onda je čula ponovno šmrcanje. I opet.

– Bili ste zaljubljeni u njega – konačno je rekla Lisa. – Zar ne?

Rašpa je dugo, mokro, ogromno šmrkala.

– Viktor to nikad nije primijetio – rekla je.

– Zanimali su ga samo njegovi izumi.

Lisa je samo kimnula. Već dugo je sumnjala u to.

– Sve bih učinila za njega – rekla je Rašpa i šmrcajući nastavila miješati. – Dala bih mu recept za tu glupu vremensku kupku, samo da me ikad pitao. Mislila sam da malo sporo kopča, da mu treba vremena i da će se već zaljubiti u mene. No, kad je jednoga dana došao u labos, i sav sjajeći rekao da se zaljubio u Francuskinju koju je upoznao na ulici, shvatila sam da uopće ne kopča tako sporo.

Red šmrkanja.

– I znaš što?

– Ne, što? – rekla je Lisa.

– Tada sam bila puno ljepša od te... Ta... Juliette Margarine. Samo da znaš!

– Vidim – rekla je Lisa. – Ali on se zaljubio u nju.

To se ponekad tako dogodi.

Rašpa je prestala miješati kupku i podignula glavu, gledajući u Lisu. – A tko je umro i tebe učinio tako pametnom, ako smijem pitati? Ti si samo mala balavica. Što ti znaš? – Možda i ne puno toga – rekla je Lisa. – Ali, i ja sam jednom izgubila prijatelja i dobila novoga.

Rašpa je izvadila rupčić i ispuhala nos. – Ma nemoj – rekla je. – Novog prijatelja, ha? – Da – rekla je Lisa. – Morate znati da nikad nije kasno za pronalazak novih prijatelja.

Rašpa je prezrivo frknula. – A, što ti, mudra mala balavice misliš, tko bi htio biti prijatelj zle starice s drvenom nogom, ako smijem pitati?

– Pa – rekla je Lisa, gledajući u kupku koja je u međuvremenu počela stvarati lijep sloj sapunice.

– Ja, na primjer.

– Ma tako mi svega! – ispalila je Rašpa, čisteći grlo.
Lisa nije odgovorila. I dalje su miješale u tišini, iako je bilo dovoljno mjehurića da mogu krenuti.
Konačno, Rašpa je pitala: – Znaš što je najgluplje od svega?

– Ne – rekla je Lisa.

Rašpa se nasmijala kratko i oštro. – Nemoj reći ništa Viktoru, ali ja sam cijelo vrijeme znala kako se pravi ta njegova kada za putovanje kroz vrijeme.

Lisa je prestala miješati. – Što hoćete reći?

Rašpa je slegnula ramenima. – Da mi zapravo uopće ne trebaju njegove skice. Mogu napraviti svoju kadu za putovanje kroz vrijeme kad god to poželim.

– Ali... Ali zašto ste onda slijedili Mrvu i mene u Pariz, nego da stavite svoje kandže na te nacrte?

– Nije li to ono što bi tvoj prijatelj Mrva nazvao jednostavnim?

Lisa se nasmiješila. – Htjeli ste pronaći Doktora Proktora, a ne njegove nacrte za kadu.

Rašpa je duboko uzdahnula. – Bila sam glupa, nadala sam se da možda još ima šanse...

– Da se zaljubi u vas.

Rašpa se gorko nasmijala. – Prilično glupo, zar ne? Mislim, možeš li to uopće i zamisliti? U mene?
Staru vješticu koja ima drvenu nogu i smrdi joj iz usta?

– Ne znam – rekla je Lisa. – Ali ne razumijem onda zašto pomažete Doktoru Proktoru i Juliette ako zapravo ne trebate njegove nacrte.

– Ponekad – rekla je Rašpa, penjući se u kadu – čak ni vještice nisu sigurne zašto rade to što rade. Idemo, Lisa. Vrijeme da da pođemo u srednji vijek.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara