Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (1.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ilustracije: Per Dybvig
Prvo poglavlje: Novi susjed
BIO JE SVIBANJ i nakon što je sunce neko vrijeme sjalo nad Japanom, Rusijom i Švedskom, stiglo je i iznad Osla, vrlo malena glavnoga grada malene zemlje po imenu Norveška. Odmah se bacilo na posao i obasjalo žutu i poprilično malu palaču koja je bila kraljev dom, a taj kralj nije vladao nad puno toga pa je osunčalo i tvrđavu Akershus. Tamo je sjalo nad starim topovima koji su ciljali preko Oslofjorda pa kroz prozor Zapovjednikova ureda sve do najudaljenijih vrata. To su bila vrata koja su vodila do najstrašnije gradske zatvorske ćelije, Tamnice mrtvih, mjesta u kojem su završavali samo najopasniji i najgori zločinci. Ćelija je bila prazna, ako ne računamo Rattusa norvegicusa, malena norveškog štakora koji je u zahodu upravo obavljao svoju jutarnju toaletu.
Sunce se na nebu popelo još malo više i obasjalo djecu u školskom paradnom orkestru.
Ta je mlađarija već uvježbala svakodnevno rano buđenje pa navlačenje školskih uniformi koje su strašno svrbjele, a sad su bili usredotočeni samo na zajedničko stupanje i sviranje u isto vrijeme. Jer, približavao se 17. svibnja, norveški Dan nezavisnosti, dan kada su članovi svih školskih paradnih orkestara u cijeloj toj maloj zemlji ustajali jako rano, odijevali te svrbljive uniforme i svirali skoro kao jedan.
Sunce se popelo još malo više i obasjalo drvene dokove Oslofjorda, kamo je upravo pristajao brod iz Šangaja, iz Kine. Drvena se brodska oplata savijala i cviljela dok su po njoj naprijed-natrag žurile zaposlene noge onih koji su istovarivali robu. Neke sunčeve zrake probile su se između tih dasaka još dublje, još niže ispod dokova pa sve do odvodne kanalizacijske cijevi koja je stršala iz vode.
Jedna jedina zraka svjetlosti uspjela je pronaći put do samog mraka te odvodne cijevi i nešto je
unutra bljesnulo. Nešto bijelo, mokro i vrlo oštro. Nešto što je užasno nalikovalo na red zubiju. Ako ste znali nešto sitno o gmazovima, a inače ste bili glupavi, možda ste mogli pomisliti kako je to što vidite zapravo osamnaest otrovnih zuba koji se nalaze u čeljusti najvećeg i najstrašnijeg udava na svijetu. Anakonde.
Ali, nitko nije toliko glup. Jer anakonde žive u džungli i rijekama kao što je Amazona u Brazilu,
a ne u kanalizacijskim cijevima koje idu posvuda ispod maloga, mirnog sjevernoga grada po imenu Oslo. Anakonda u kanalizaciji? Šesnaest i pol metara mišića udava, čeljusti velikih poput koluta za plivanje, a zubiju nalik na okrenute kornete od sladoleda? Ha, ha! Baš tako, kakav bi samo to prizor bio!
Sunce je počinjalo obasjavati i mirnu ulicu koja je nosila ime Topovska ulica. Neke su zrake obasjavale crvenu kuću, eno tamo, onu u kojoj je zapovjednik tvrđave Akershus upravo smazao doručak sa svojom ženom i njihovom kćeri Lisom. A zrake su obasjavale i žutu kuću s druge strane ceste, onu u kojoj je nekada živjela Lisina najbolja prijateljica. Ali njezina se prijateljica upravo preselila u grad po imenu Sarpsborg i pogled na praznu žutu kuću Lisu je činio još usamljenijom.
Jer sada se u Topovskoj ulici više nije imala s kime igrati. Jedina djeca u susjedstvu bili su Truls i Trym Trane, blizanci koji su živjeli u velikoj kući u dnu brda s tri garaže. Bili su dvije godine stariji od Lise. Zimi bi je gađali smrznutim grudama koje su tako sleđene postajale tvrde kao kamen i ciljali ravno u njezinu crvenokosu glavu. A kada bi ih Lisa pitala hoće li se možda igrati, gurnuli bi je tako da padne u snijeg. I onda bi joj ledenim rukavicama natrljali snijeg u lice i nazivali je Šmiza Lisa Ludog Friza ili Prdo-Liza.
I da, sad vjerojatno mislite kako je Lisa to trebala prijaviti roditeljima Trulsa i Tryma pa da bi ih onda oni doveli u red. Ali ona to nije napravila zato što ne znate kakav je njihov otac, gospodin Trane. Bio je to jedan debeo i ljutit čovjek, deblji čak i od Lisina tate i puno, puno više ljutit. I barem deset puta bogatiji. I baš zato što je bio tako bogat, gospodin Trane mislio je kako mu nitko nema pravo dolaziti i govoriti koještarije, a kamoli dijeliti savjete o odgoju njegovih dječaka! Obogatio se tako što je od jednog siromašnog izumitelja ukrao izum. Taj je izum bio vrlo tvrd, vrlo zagonetan i vrlo tajan materijal koji se upotrebljavao, uz ostalo, i za pravljenje zatvorskih vrata kako nitko, ali baš nitko, ne bi mogao pobjeći iz zatvora. S novcem koji je tako zaradio gospodin Trane sagradio je kuću s čak tri garaže i kupio Hummer. Hummer je velik, opak automobil koji je napravljen da bi bio upotrebljavan u ratovima, a kad bi se gospodin Trane njime vozio Topovskom ulicom, zauzimao bi gotovo cijelu cestu. Hummeri su također i strašni zagađivači.
Ali, sve to nije bilo briga gospodina Tranea jer je on volio velike, opake automobile. I, uostalom, znao je da, ako se sudari s nekim, njegov je auto puno veći. U svakom slučaju, dakle – šteta za njih.
Srećom, ledeni napadi Trulsa i Tryma na Lisu malo će pričekati jer je sunce odavno otopilo sav snijeg u Topovskoj ulici i sada je sjalo nad zelenim i lijepo održavanim vrtovima. Nad svima, to jest, osim nad jednim. Taj je vrt bio zapušten, siv i neodržavan, ali isto tako ugodan jer su u njemu bila dva stabla kruške i mala, nakrivljena kuća koja je vjerojatno nekada bila plava, a sada joj je nedostajao popriličan broj crijepova; mogli ste u svakom slučaju i sami izbrojati koliko.
Susjedi u Topovskoj ulici malo su kad viđali čovjeka koji je u njoj živio. Lisa ga je susrela samo
nekoliko puta i on bi se tada nasmijao iako je izgledao baš kao i to njegovo dvorište – zapušten, siv i neodržavan.
– Što je ovo? – progunđao je Zapovjednik kad je jednog dana jutarnju tišinu narušilo brujanje
nekog jakog motora.
– Je li to onaj prokleti Hummer gospodina Tranea? Njegova je žena nagnula glavu i izvirila preko
kuhinjskog prozora.
– Ne. Izgleda kao kamion za selidbu.
Lisa, koja je općenito bila jedna dobro odgojena djevojčica, ustala je od stola a da nije do kraja
pojela ono što je bilo na tanjuru, a bome niti pitala smije li uopće ustati. Izjurila je na ulazne stube. I, da, to je bilo baš to. Kamion za selidbu. Sa svake je strane imao natpis „Ludnica od brzine” i bio parkiran ispred prazne žute kuće u kojoj je nekada stanovala njezina najbolja prijateljica. Radnici su istovarivali kutije iz stražnjeg dijela kamiona. Lisa se spustila niz stube, prošla pokraj stabla jabuke u njezinu vrtu i prišla bliže ogradi kako bi mogla bolje vidjeti. Ljudi u radnim kombinezonima nosili su namještaj, svjetiljke i neke velike, ružne slike. Lisa je primjetila kako jedan radnik pokazuje drugome na udubljenu trubu na vrhu jedne od kartonskih kutija, a onda su se obojica nasmijala. Ali Lisa nije vidjela nikakve znakove onoga što se nadala da će vidjeti – neke lutke, mali bicikl, par kratkih skija… A to je moglo samo značiti da tko god se useljavao ovdje nije imao djecu, makar ne djevojčicu njezinih godina. Uzdahnula je.
A onda je čula glas.
– Ej! Bok!
Iznenađena, osvrnula se oko sebe, ali nije vidjela nikoga.
– Ej, bok! Ti!
Pogledala je gore, prema stablu za koje je njezin otac tvrdio da je to stablo jabuke iako nitko na
njemu nikada nije vidio ni jednu jabuku. Činilo se da stablo sada govori.
– Ma ne tamo – rekao je glas.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Ovdje! Tu sam…
Lisa se propela na vrhove nožnih prstiju i provirila na drugu stranu ograde. A tamo je stajao malen crvenokosi dječak. Dobro, nije mu kosa bila samo crvena, nego jako crvena. Baš žarko crvena. I nije bio malen, bio je sićušan. Imao je maleno lice s dva malena plava oka i sićušnim prćastim nosom između njih. Jedino što je na njegovu licu bilo veliko, bile su pjegice.
– Ja sam Mrva – rekao je. – Što imaš reći na to?
Trebao se zvati Maksimilijan, ali je svećenik odbio dati takvo ime tako sićušnu dječaku. Pa je onda bilo dovoljno da dobije ime Maks. No, zvonar crkve došao je do genijalne zamisli: tako sićušan dječak, toliko malen da je jedva vidljiv, treba se zvati Mrva! Roditelji su samo uzdahnuli i rekli „u redu” i tako je bilo onako kako je zvonar odlučio.
Lisa je pitala: – Što imam reći na što?
– Pa što imaš reći o tome da mi je ime Mrva. Nije baš da svaki dan upoznaješ nekoga tko se tako
zove…
Lisa je razmislila. – Da. Nije baš… – rekla je.
Dječak je ugurao desni kažiprst u svoje lijevo uho.
– A kako se ti zoveš?
– Lisa – odgovorila je.
Dok ju je promatrao, Mrva je i dalje držao prst u uhu i okretao ga malo na jednu malo na drugu stranu. Konačno ga je izvukao iz uha, pogledao, pa zadovoljno kimnuo glavom i obrisao ga o nogavicu svojih hlača.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Čovječe, ne mogu se sjetiti ničeg zanimljivog što bi se rimovalo s ‘Lisa’ – rekao je. – Baš imaš sreće.
– Useljavaš u Aninu kuću?
– Ne znam tko je Ana, ali mi useljavamo u onu žutu kolibu tamo – rekao je Mrva, pokazujući palcem preko svog ramena.
– Ana je moja najbolja prijateljica – rekla je Lisa – i preselila je u Sarpsborg.
– Vau, to je daleko – rekao je Mrva.
– Naročito zato što ti je to najbolja prijateljica.
– Je li? – rekla je Lisa. – Ana nije mislila da je to jako daleko. Rekla je da samo trebam ići južno po autocesti kada joj budem išla u posjet. Mrva je zatresao glavom. Djelovao je zamišljeno.
– Ma da, na jugu je, ali pitanje je ide li čak i autocesta toliko daleko. Sarpsborg je zapravo na Južnoj polutki.
– Na Južnoj… Čemu? – upitala je Lisa, sad već poprilično šokirana.
– Polutki – rekao je Mrva. – To znači da je na drugoj strani svijeta.
– Vauuu – ostala je zatečena Lisa. Nakon što je razmišljala oko minutu, rekla je:
– Tata kaže da je na jugu super toplo tijekom cijele godine pa se dam kladiti da Ana može na kupanje cijelu godinu, bilo da je ljeto ili zima.
– Ma, nema šanse – rekao je Mrva. – Sarpsborg je toliko daleko na jugu da je zapravo na Južnom polu. Tamo je sve smrznuto. Pingvini padaju u nesvijest od hladnoće.
– Hoćeš mi reći da u Sarpsborgu cijele godine pada snijeg? – čudila se Lisa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Mrva je znalački kimnuo glavom, a Lisa zadrhtala. Mrva je stisnuo usne jednu uz drugu pa pustio zrak da prostruji između njih. Zvučalo je kao da je – prdnuo. Lisa je namrštila čelo. Sjetila se kako su je oni blizanci zvali Prdo-Lisa.
– Je li ti to mene pokušavaš zezati? – pitala je. – Zbog mog nadimka?
Mrva je odmahnuo glavom.
– Ne. Vježbam – rekao je. – Sviram trubu. To znači da stalno moram vježbati. Čak i kada truba nije pored mene.
Lisa je nagnula glavu na stranu i promatrala ga. Više nije bila sigurna govori li on istinu ili ne.
– Lisaaaaa! Moraš oprati zube prije nego li kreneš u školu – čula je gromki glas.
Bio je to njezin tata, koji je već odjenuo svoju plavu uniformu Zapovjednika i gegao se prema vratima sa svojim velikim trbuhom.
– Jutros je stigao brod iz Šangaja koji prenosi barut za naše topove pa ću danas kasno doći doma. Budi moja dobra djevojčica.
– Da, tata – rekla je Lisa koja je zapravo uvijek bila dobra. Znala je da je to poseban dan kada
stiže barut. Prešao je pola svijeta i s njim se trebalo postupati vrlo pažljivo jer je namijenjen za ispaljivanje topovskih Počasnih i svjetski slavnih kraljevskih pozdrava na norveški Dan nezavisnosti, 17. svibnja.
– Tata – pozvala ga je Lisa. – Jesi ti znao da je Sarpsborg na Južnoj, ovaj… Polutki?
Zapovjednik je stao, izgledajući zbunjen. – Kaže tko?
– Mrva.
– Tko je to?
Pokazala je prstom. – Mrrr……. – započela je, ali odjednom se zaustavila kada je shvatila da pokazuje na Topovsku ulicu, gdje se nalazila samo Topovska ulica i nije bilo traga nikakvome Mrvi.
Drugo poglavlje čitajte u rubrici Mame u petak, u 19 sati. Ovaj senzacionalni dječji bestseler omogućio vam je Fokus.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati