Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (4.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ilustracija: Per Dybvig
Četvrto poglavlje: Novi dječak u razredu gospođe Strobe
IZVAN UČIONICE cvrkutale su ptičice i sjalo je sunce. U učionici je, pak, vladala smrtna tišina.
Gospođa Strobe spustila je naočale na svom nevjerojatno dugačkom nosu i zagledala se u novog dječaka.
– Znači, ti si Mrva? – rekla je polaganim, oštrim glasom.
– Da, pa što? – odgovorio je Mrva.
Nekoliko se učenika nasmijalo, ali onda je gospođa Strobe napravila pokret koji je bio njezin zaštitni znak. Udarila je šakom po stolu i u trenutku je u razredu ponovno zavladala zagrobna tišina.
– Hoćeš li se, molim te, uspraviti, Mrva! – glas joj je postao oštriji. – Gotovo te i ne vidim iza tog stola.
– Žao mi je, gospođo Strobe – rekao je Mrva. – Ali ja jesam uspravan. Problem je, kao što možete vidjeti, u tome što sam sitan.
Razredom se prolomio gromoglasan smijeh.
– Tišina! – sad je već bjesnila gospođa Strobe.
Spustila je naočale još niže na nos što je mogla učiniti bez ikakvih problema jer joj je za takvo što još uvijek ostalo dovoljno površine nosa.
– Budući da si novi u razredu, zašto nam ne bi, molim te, rekao nešto više o sebi, gospodine Mrva? Mrva je pogledao oko sebe.
– Novi? – pitao je.
– Nisam ja novi. Ako vi mene pitate, vi ste ti koji ste novi. Svi osim Lise, to jest. Nju sam već
upoznao.
Svi su se okrenuli prema Lisi, a ona je poželjela da je u tom trenutku proguta zemlja.
– Osim toga, ja imam deset godina – nastavio je Mrva. – Pa, na primjer, da sam par cipela, više uopće ne bih bio nov. Bio bih izuzetno star. Moj je djed imao kujicu koju je poslao u starački dom za pse kada je imala deset godina.
Gospođa Strobe nije ni pokušala zaustaviti ironičan smijeh koji je uslijedio, nego je samo tupo
gledala u Mrvu, sve dok smijeh nije posve utihnuo.
– Dosta glupiranja, gospodine Mrva – rekla je, dok joj se tanki smiješak provlačio preko tankih usana.
– A s obzirom na vašu skromnu veličinu, predlažem vam da se uspnete na stol kada se obraćate razredu.
Na iznenađenje gospođe Strobe, Mrva nije čekao da mu se to kaže dvaput, nego je skočio na stol i nategnuo svoje hlače podižući tregere.
– Živim u Topovskoj ulici sa sestrom i mamom. Živjeli smo u svakoj norveškoj pokrajini, plus u još nekima koje više nisu u Norveškoj. Pod tim mislim da su bile u Norveškoj u vrijeme ledenog doba, ali onda se led počeo otapati i veliki komadi otrgnuli su se i otplovili oceanom. Jedan od najvećih od tih komada danas se zove Amerika i oni tamo nemaju pojma da žive na komadu leda koji je nekada bio dio Norveške.
– Gospodine Mrva – prekinula ga je gospođa Strobe – držite se najvažnijih podataka, molim.
– Najvažnije – nastavio je Mrva – za mene je svirati trubu u paradi za Dan nezavisnosti, 17. svibnja. Zato što je svirati trubu isto kao ljubiti ženu. Može li mi netko reći gdje ovdje mogu pronaći najbliži paradni orkestar?
Ali svi su u razredu samo buljili u njega širom razjapljenih usta.
– O, da, skoro sam zaboravio – reče Mrva.
– Bio sam nazočan jutros u trenutku kada je stvoren jedan od najvažnijih svjetskih izuma. Izumiteljevo ime je Doktor Proktor i mene je odabrao za svojeg pomoćnika. Izum smo nazvali Doktor Proktorov Prd….
– Dosta! – povikala je gospođa Strobe. – Možete sada sjesti, gospodine Mrva.
Gospođa Strobe provela je ostatak sata govoreći o povijesti Dana nezavisnosti Norveške, ali ni jedan učenik u razredu nije ju slušao. Svi su buljili u ono malo od Mrve što su mogli vidjeti da viri iznad njegova stola. A onda je zazvonilo i zvono.
Za vrijeme odmora Mrva je stajao sam i promatrao drugu djecu kako se igraju lovice i školice. Vidio je Lisu koja je također samo stajala i promatrala. Upravo je krenuo prema njoj kada su dvojica krupnih dječaka kratko izbrijanih okruglih glava odjednom stala ispred njega i zapriječila mu put. Mrva je već znao što slijedi.
– Zdravo, mrvice malena – rekao je jedan od njih.
– Zdravo, o, divovi, koji lutate zemljom teških koraka i zaklanjate sunce – rekao je Mrva, i ne
Tekst se nastavlja ispod oglasa
pogledavši prema njima.
– Ha? – zbunio se jedan od njih.
– Ma, ništa, pitbulovi – rekao je Mrva.
– Ti si novi – zaključio je drugi dječak.
– Pa što? – upitao je tiho Mrva, iako je već više-manje znao kakav će odgovor dobiti na to svoje
„pa što” pitanje.
– To što si novi znači da ćemo te potopiti u fontani iz koje se pije voda.
– A zašto? – pitao je Mrva, još tiše. Znao je odgovor i na to pitanje.
Prvi je dječak slegnuo ramenima.
– Zato… Zato što… – počeo je dječak, pokušavajući smisliti razlog. A onda su sva trojica, znači ta dvojica došljaka i Mrva, jednoglasno uzviknula: „zato što tako mora biti…”
Dvojica dječaka osvrnula su se oko sebe, očigledno provjeravajući je li im u blizini netko od učitelja. Zatim je veći zgrabio Mrvin ovratnik i podigao ga. Drugi je uhvatio Mrvine noge. Zajedno su ga odnijeli prema fontani u sredini igrališta. Mrva je visio među njima kao mlitava vreća brašna. Dok su ga nosili, promatrao je bijeli oblak na nevjerojatno plavom nebu. Izgledao mu je kao predebeli nosorog.
Mogao je čuti kako je sve oko njega utihnulo jer su se ostala djeca pridružila toj povorci, tiho
mrmljajući od napetosti i iščekivanja. Gledao ih je kako se bore za priliku da svojim prstima začepe odvode na svim drugim pipama u fontani kako bi ostao samo jedan snažan mlaz vode, koji je skakao skoro tri metra u zrak. Mrva je osjećao kako ga podižu i mogao je već osjetiti hladan nalet zraka pored snažnog mlaza vode. Svi su počeli navijati.
– Dajemo ti ime… – rekao je onaj koji je držao Mrvine noge.
– Kepec Vatrene Glave – dodao je drugi.
– Bravo, čovječe! – uzviknuo je onaj prvi. – Mislim da bi onda bilo najbolje da mu sada ugasimo vatru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dječaci su se tako jako smijali da je Mrva od njihova smijeha poskakivao gore-dolje. Zatim su ga podigli i držali iznad vode koja je pljuskala Mrvu ravno u lice, udarajući ga u nos i usta. Nije mogao disati i na trenutak je pomislio da će se zagrcnuti i utopiti, ali baš tada su ga ruke povukle malo dalje od mlaza. Mrva je pogledao oko sebe, svu djecu koja su bila pored fontane i Lisu, koja je sama stajala na rubu igrališta.
– Još, još! – vikala su djeca.
Mrva je uzdahnuo i duboko udahnuo. Zatim su ga opet uronili u vodu. Mrva nije pružao otpor i nije rekao niti riječ. Samo je zatvorio oči i usta. Pokušao je zamisliti da sjedi na pramcu djedova glisera s glavom prevaljenom na jednu stranu pa da ga zato more prska ravno u lice. To je bilo lijepo.
Kada su dječaci završili, spustili su Mrvu i krenuli svojim putem. Mokra crvena kosa zalijepila mu se za glavu, a cipele su mu bile razmočene. Druga su se djeca okupila oko njega i gledala ga, smijući mu se, dok je Mrva izvlačio svoju majicu između tregera.
– Slabe su vam ovdje fontane, dečki – rekao je glasno.
Oko njega je opet postalo tiho. Mrva je osušio lice.
– Na Trafalgaru u Londonu imaju fontanu iz koje prska devet metara ravno u zrak – rekao je. – Moj je prijatelj pokušavao piti iz nje. Voda mu je izbila dva kutnjaka i progutao je vlastiti zubni aparatić. Vidjeli smo nekog Talijana kojemu je otpala perika kada je htio gucnuti malo vode.
Mrva je napravio dramatičnu stanku dok je cijedio svoju mokru majicu.
– Doduše, neki tvrde da to uopće nije bila perika, nego prava Talijanova kosa koju je voda iščupala. A ja sam odlučio pokušati sjediti na fontani.
Mrva se nagnuo na stranu kako bi izbacio vodu iz uha. Konačno, jedno je dijete upitalo:
– I što se dogodilo?
– Pa… – reče Mrva, začepivši nos i pušući snažno prvo kroz jednu pa kroz drugu nosnicu.
– Što je rekao? – pitalo je drugo dijete, koje je stajalo u pozadini. Oni koji su bili naprijed glasno
su ušutkali nestrpljivca. – Pssssssssst!
– S visine na kojoj sam sjedio na tom mlazu mogao sam vidjeti sve do Francuske, koja je udaljena više od 800 kilometara – rekao je Mrva, zamahnuvši svojim šiškama i poprskavši sve oko sebe vodom iz njih.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– To vama možda zvuči kao pretjerivanje – rekao je, vadeći češalj iz stražnjeg džepa i prolazeći njime po kosi. – Ali imajte na umu da je bio neuobičajeno vedar dan i da je taj dio Europe izrazito ravan.
Zatim se Mrva progurao kroz gomilu djece i odšetao do Lise na rubu igrališta.
– I? – rekla je s pomalo sramežljivim smiješkom. – Što sad misliš o našoj školi?
– Nije tako loše – odgovorio je. – Nitko me još nije nazvao ‘Mrva Drek od Crva’.
– To su bili Truls i Trym – rekla je Lisa. – Oni su blizanci i, nažalost, žive u našoj ulici.
Mrva je slegnuo ramenima. – Truls i Trym žive posvuda.
– Što to znači? – pitala je Lisa.
– Svaka ulica ima svoje Trulse i Trymove. Ne možeš pobjeći od njih gdje god da se preseliš – objasnio je Mrva.
Lisa je razmišljala o tome. Postoje li Trulsovi i Trymovi i u Sarpsborgu?
– Jesi li pronašla novu najbolju prijateljicu? – pitao je Mrva.
Lisa je odmahnula glavom. Stajali su jedno pored drugoga u tišini, promatrajući kako se druga djeca igraju, sve dok Lisa nije upitala:
– Je li to stvarno bila istina, ono što si rekao o Doktoru Proktoru i izumu?
– Naravno – rekao je Mrva sa iskrivljenim osmijehom. – Gotovo sve što ja kažem istina je.
A onda je zvonilo za početak sata.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati