Pismo trećem djetetu: „Dragi moj, kako li sam samo pogriješila misleći da će s tobom biti najlakše“

Pismo trećem djetetu: „Dragi moj, kako li sam samo pogriješila misleći da će s tobom biti najlakše“

Foto: 123rf

MISLILA sam da nakon dvoje djece sve znam i sve mogu. Treće dijete bit će samo slatki šlag na torti. Koliko sam samo bila u krivu. Napisala je to u „pismo svom trećem djetetu“ mama Katie Bingham-Smith, jedna od autorica portala Scarrymommy.

„Od trenutka kada se na štapiću pokazala blijeda crtica u mojim sam mislima ostala snažna. Ona koja zna, koja sve može, kojoj nije teško jednom rukom uspavati dijete,a drugom promijeniti peelenu drugom djetetu. Dovraga, znaju me kao šaptačicu djeci. Ja sam ona koja je rođena da bude mama.

Nisam te planirala, to ne, ali nisam nikada ni pomislila da kada si već stigao, ne budem tu uz tebe. Ali, da je barem onako lako kako sam zamišljala da će s trećim biti. Nije. Daleko od toga. Jesi li samo ti kriv? Ma kakvi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Od prvog dana mislila sam da mi je sve iu malom prstu, da me ništa ne može iznenaditi. Skinula sam kile nakon dvije bebe, skinut ću opet, samo – nisam o tome baš razmišljala kako treba jer kada imate dva malca u kući koje morate naganjati da bi pojeli svoj obrok pa svaki od njih uvcijek ostavi nešto na tanjuru, a ja, žao mi je da se baci, pa sam redovno sve to ubacivala u svoja usta. Kile su samo išle gore, a doktori se čudili zar s trećom trudnoćom jednostavno ne mogu biti malo pametnija?

Ti se ne sjećaš dana kada si se rodio. Naravno da ne. Ali ja se sjećam. Koja sam samo firkupa bila kada sam mislila da će porod s trećim djetetom biti lakši nego ikad. U mojim mislila tvoji su brat i sestra već prohodali taj put i ti si doslovno trebao samo ispasti van. Dogodilo se naravno suprotno. Rađala sam te duže i teže nego prvo dvoje.

No jednom kada si konačno došao na svijet mislila sam si – sad će sve biti lakše. Jedva sam čekala da dođemo kući i da uđemo u onu slatku rutinu spavanja, papanja i maženja. Pa kvrapcu – ja sam veteranka, naravno da ću znati biti super mama koja hedla sve skupa – i klince i bebu i sve. Ali ni to nije moglo biti onako sam zamišljala. Odkako si stigao kući prvo na što sam mogla zaboraviti je normalno spavanje. Grčevi su došio niotkuda – vrištao si satima, nisi nikako spavao, budi sio brata i sestru, a kada si konačno malo zadrijemao oni su svojom bukom budili tebe. Umjesto idilične obitelji odjednom smo postali manični luđaci koji plaču i viču od jutra do sutra.

A dojenje? Pa čak ni to nije moglo biti normalno. Iako su moje sise bile krcate mlijekom ti si jednostavno odbijao primiti je kako treba pa su se stvorile ragade i bol je bila konstantna. Ali ja sam super mama koja nije odustajala i taman kad si se konačno naučio kako pošteno povući te hektolitre mog mlijeka dogodila se ta grozna alergijska reakcija na mljeko zbog koje sam se na šest mjeseci morala odreći svega onog što najviše volim – sireva, sladoleda i jogurta. Stvarno nisi mogao izabrati bolji način da me šutneš onakvu umornu i nervoznu.

Kad si prohodao i krenuo u svoj svijet stvarno nikada nisi mogao ne napraviti neku štetu. Odjednom sam imala dvogodišnjaka koji je jak kao Herkul i nestašan kao vrtić pun djece, a čk ni nije bilo dovoljno to što po cijele dane samo razbacuješ okolo već si i svoje odvikavanje od pelena morao začiniti na najgori mogući način.



Dobro znam da si svaki put promatrao brata i sestru kako odlaze na toalet obaviti svoju nuždu pa mi zato nije jasno zašto ti nije palo na pamet da ih kopiraš, a ne d, kad god ja skrenem pogled ti vješo skineš svoju pelenu i obaviš to kao psić nasred poda. Pa mislila sam da mlađa djeca vole kopirati starije, mislila sam da će tobom sve biti najlakše, a ne ovako. I ustvari, ne znam od koga si pokupio sve te tvoje tantrume kad su tvoji brat i sestra s tim prestali prije nego što si ti uopće bio svjestan te dječje potrebe. Zar si stvarno osjećao potrebu kao najmlađe član obitelj uvijek biti najglasniji?

Ne znam. Je li stvarno bio problem u meni. Jesu li moja očekivanja vezana uz tebe bila previsoka? Jesam li baš toliko pogriješila kada sam mislila da sam nakon dvoje djece sposobna žmirećki, s jednom rukom u džepu, odgojiti još jedno dijete. Hm, da, mislim da je u tome ustvari najveći problem. Ono kada taman pomislimo, e sada sve znamo, sada će biti lakše, vi djeca očito imate radare da baš onda sve bude suprotno. Da – da, tek sam s trećim djetetom shvatila da je sve vezano uz djecu samo i isključivo – nepredvidivo. Isto tako nisam mogla predvidjeti onda dok si bio samo crtica na štapiću da ćeš nakon moje dvoje ljubljene djece baš ti biti onaj koji će mene najviše ljubiti, najviše tražiti i najviše nasmijavati. Toliko sam toga naučila od tebe, a opet toliko malo sam doznala da mi se sada čini da bi u slučaju četvrte trudnoće umjesto više, znala još manje nego što sada znam.

Ti si moj treći izazov, moj treći različiti karakter, moja treća najveća ljubav.

Zato ti opraštam i ragade i trudove i kakicu razmazanu po podu. Znam ti si dijete, a ja mama koja zna puno, ali nikada neće znati sve.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara