DA RIJEČI mogu boljeti, svi znamo, no da duboke rane i iskrivljenja percepcije u djetetovoj (kasnije i odrasloj dobi) psihi mogu nastati i zbog nadimaka i epiteta koje im roditelji udjele misleći da je to “od milja”, o tome bi se već dalo raspravljati.

 

Ljudi često nisu svjesni kako najbezazlenija primjedba može negativno utjecati na dijete. O toj tematici, između ostalog, u svojoj knjizi Najčešće roditeljske zablude (izdavač Planet Zoe, 2014.) piše autorica dr. sc. Tatjana Leus, klinički psiholog, certificirani psihoterapeut, docent na Institutu za psihologiju Akademije znanosti RF iz Moskve. U knjizi navodi primjere 49 zamki u odgoju i savjetuje kako ih izbjeći. Jedna od tih zamki upravo su uvredljive riječi, nadimci koje roditelji daju djetetu, a da pritom nemaju nikakve loše namjere, jednostavno se njima tako svidjelo u nekom trenutku, a djeca ih u tome nisu spriječila. U istom poglavlju govori se i o namjernom ruganju koje je također izravan odraz verbalne agresije prema djetetu.

 

 

Gotovo je nemoguće izbjeći da u stanju bijesa i ljutnje ne izgovorimo nepromišljene i ružne riječi, bilo djetetu, partneru ili kome već. U ljudima se katkad dulje vrijeme gomila bijes koji onda izađe na vidjelo kad dijete napravi nešto što se roditelju u tom trenu ne sviđa pa često izlete i prilično gadne psovke. Stvar je u samokontroli svakog pojedinca da se ipak zaustavi na vrijeme i ne pokaže baš cijelu rapsodiju ružnih riječi naučenih tijekom života. Jer prije ili kasnije, dijete će mu slično odgovoriti i vratiti sve te riječi nazad. Svjesno ili ne. Kako se nositi s iznenadnim stresom, na svakom je pojedincu da nauči. I idealno bi bilo da to svlada prije nego što dobije dijete. Dijete nije "prase", ni "gad" ni "bedak" pa makar se zavaljalo u svaku blatnu lokvicu u kvartu.

 

Male upijajuće spužve sve će te riječi pohraniti i izbaciti kad osjete da bi trebalo, možda čak ne pred roditeljem, već susjedom, nekim starijim članom obitelji i slično, pa bi roditelji mogli biti ti koji će se crvenjeti zbog toga. Ovakve greške rade redom i oni bolje ili lošije odgojeni roditelji, ako izgube samokontrolu, pa onda krenu nizati sve one karakteristike koje misle i ne misle o djetetu. Problem nastaje i ako dijete odrasta u okruženju u kojem roditelji izbacuju negativne emocije i na sebe same, a ne samo na dijete, u trenutku nekog stresa ili nezadovoljstva. Tada djeca to uzimaju kao obrazac za slične situacije koje se njemu dogode.

 

Što je sa psovkama? Ako se ne možete suzdržati od njih, neka vas ne iznenadi kad ih i dijete krene izgovarati. Ono želi što više nalikovati svojim odraslim uzorima i smatra da je normalno izgovarati ih. Spomenete li mu da su one rezervirane samo za odrasle, tim će više biti zanimljive.

 

 

Često se u obiteljima koriste nadimci za djecu koja ne neki način karakteriziraju dijete: pile moje, mršavko, trapavko, bubica… Nisu sva podjednako ugodna. Roditelji time ne žele baš ništa loše, no to ne znači da se nešto loše ne događa. Tim se nadimcima, ako se redovito koriste, naglašava osobitost djeteta, karakterne osobine koje se djetetu ne moraju sviđati. Nerijetko kad takva djeca porastu završe kod psihologa jer se ne mogu otarasiti lošeg mišljenja o sebi, tj. posljedice toga što su učestalo slušala da ih se naziva nadimkom koji im nije bio drag. Čak i kad se već dugo taj nadimak

više ne koristi.

 

Tatjana Leus vjeruje da nadimci nisu bezazleni i da nisu nastali bez razloga. Njime kao da roditelj želi svratiti pozornost na ono čime nije zadovoljan kod djeteta i što misli da bi trebalo promijeniti. Tko zna, možda i kod sebe. Ako dijete osjeti da je u pozadini nadimka zapravo nezadovoljstvo roditelja njime, počet će se toga sramiti i loše se zbog toga osjećati.

 

Poželjni nadimci i ponašanje prema djetetu

Kad želite izraziti nježnost prema djetetu koristite riječi poput "ljubavi", mili", "zlato", "mudrice", srce", "sunce" i slično.

 

Ako dijete kod kuće jasno nauči kakvi su nadimci poželjni, a kakvi ne, lakše će se znati postaviti u kolektivu i neće dozvoliti da ga zovu drugačije i rugaju mu se. Niti će mu samome pasti na pamet da se izruguje drugoj djeci, što je također vrlo važno. Sigurno ni jednom roditelju nije u cilju da poljulja u ovim najosjetljivijim godinama samopoštovanje s kojim se djece prirodno rađaju i stvore mu nepotrebne probleme kasnije u školi.

 

Uloga roditelja je da podrži svoje dijete u namjeri da se zna postaviti prema svima onima koji mu se pokušaju rugati. Ako ga prozovu "cvikerašem", recite mu da baš izgleda kul i da mu naočale odlično stoje. Osobito pripazite ako imate dijete koje ima nešto očito zbog čega nije baš sretno, npr. razrokost ili je vrlo nisko rastom i sl. Valja pomoći djetetu da se hrabro nosi sa svojom različitošću ili "manama" (npr. mucanje) te da se što lakše nosi s provokacijama na koje će možda nailaziti.

 

Dapače, poželjno je da mu pomognete osvijestiti njegovu posebnost i da njeguje individualnost i vlastiti stil, a ne da se pokušava stalno uklopiti u ponuđene društvene kalupe koji ga u konačnici neće učiniti sretnim.

 

Dobro je da mu ispričate stvarne priče iz života ili povijesti u kojima su ljudi s nestandardnom vanjštinom ili nekim očitim tjelesnim nedostatcima postali uspješni i vrlo prihvaćeni te pojasniti kako se do toga dolazi. I, uostalom, pokažete vlastitim primjerom.

 

I naravno, nemojte misliti da kad vam povremeno izlete neke ružne riječi da ste odmah loš roditelj koji će stvoriti djetetu vječnu traumu, samo nemojte da to postane pravilo, a kad i pogriješite, budite odgovorni i ispričajte se djetetu i objasnite da niste time ništa ružno željeli te da vam je iskreno žao. Tako će i ono shvatiti važnost isprike, ali i da je normalno i ljudski povremeno pogriješiti.