Što kada priča za laku noć postane priča bez kraja?

Što kada priča za laku noć postane priča bez kraja?

Ilustracija: Shutterstock

VRLO je važno da roditelj, kad uspavljuje malo ili starije dijete i pokušava se odvojiti u drugu sobu, bude u sebi miran, siguran i uvjeren u svoju odluku, znajući da je to u redu. Osjećate li strah ili krivnju, dijete će to osjetiti i raditi probleme oko uspavljivanja. Katkad su ti problemi bezazleni i simpatični poput ovog koji dolazi u tekstu, a katkad se stvari ne mogu tako lako riješiti.

Evo jednog zanimljivog primjera iz prakse dječjeg psihologa. Dvogodišnju djevojčicu obično je uspavljivala mama. Jedne večeri tata je htio uspavati curicu jer je često bio odsutan, a i dijete je izrazilo želju da ga tata uspava. Mama je ostala u kuhinji oprati suđe. Nakon sat vremena, tate još uvijek nije bilo iz djetetove sobe, pa je mama pošla vidjeti što se događa i zatekla tatu kako čita već četvrtu priču za laku noć. Malena je rekla: "Mama, tata nikako da kaže: 'Sad je vrijeme za spavanje i laku noć!'" Tata nije znao kakav je uobičajeni ritual i u želji da bude dobar tata pričao je i pričao, a djevojčica je mislila da dok god tata priča, ona mora biti budna. Mama ju je zatim poljubila, rekla joj da je vrijeme za spavanje i djevojčica je zaspala u tren oka.

Roditelji koji smisao vlastitog života previše vide u djetetu nastoje nesvjesno održati svoj osjećaj važnosti pa odgađaju odvajanje i osamostaljivanje djeteta

Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Djeca su dugo intenzivno povezana s roditeljima, a mala djeca posebno. Stoga je vrlo važno da roditelj, kad uspavljuje dijete ili ga odvaja u drugu sobu, bude u sebi miran i siguran znajući da je to u redu. Osjeća li strah ili krivnju, dijete to osjeti.

Roditelji koji smisao vlastitog života previše vide u djetetu nastoje nesvjesno održati svoj osjećaj važnosti pa odgađaju odvajanje i osamostaljivanje djeteta. Ako dijete nakon četvrte godine i dalje ne može spavati u svojoj sobi ili se kontinuirano vraća u krevet roditelja, trebali biste se zapitati zašto je to tako, jer je prirodno da dijete ima potrebu za samostalnošću.

Ako se samo povremeno vraća roditeljima u krevet, to se može tolerirati maksimalno do godine dana prije polaska u školu. Ta je godina period kada se dijete mora osamostaliti da bi se prilagodilo školskom životu. Ako tada ne postoji samostalnost u spavanju, treba se zapitati što nedostaje. Ponekad roditelji iz najbolje namjere previše štite dijete ili mu previše popuštaju", smatra dječja psihologinja Radojka Sućeska-Ligutić.

Izvor: Roditelji.hr

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara