Foto: Privatna fotografija, Ilustracija Index

IVAN (Brezak Brkan) nije jedini koji me gnjavio da bih trebao početi pisati blog za tate. Iako volim pisati nije mi to nikad palo na pamet niti sam pretjerano razmišljao o tome da svoje savjete i priče dijelim s drugima. Uostalom, po čemu sam uopće različit od svih ostalih tata oko nas, a i sam ih znam i znam koliko su kick ass? Ali idemo probati, pisati blog neko vrijeme pa da vidimo u kojem će se smjeru sve to razvijati.  S druge strane nekako sam sve uvijek radio “na osjećaj” i mislim da je to i najbolja stvar na koju se možete osloniti, gotovo uvijek, jer je učenje u takvim slučajevima jedinstveno i neponovljivo. To ću pokušati podijeliti s vama.

I tako, evo me gdje pišem svoj prvi članak za ovaj blog kojeg sam prigodno nazvao “Tatin dnevnik”. O čemu ću pisati na blogu? Vidjeti ćemo s vremenom ali ono što bih volio je da blog na neki način bude i ispušni ventil i neka vrsta terapije koju moram proći da neke stvari posložim kako treba i da neke police popunim uspomenama, slikama i pričama.

Dakle, nemam neku ideju, pisati ću o onome što mi padne na pamet, a i vi – imate li neku ideju – javite se, pitajte što vas zanima – uvijek sam vjerovao da su dvije glave pametnije od jedne. Pa ćemo onda na temelju toga razmišljati, pisati i razmjenjivati iskustva. A za početak ću se potruditi s vama podijeliti nekoliko savjeta te odgovoriti na pitanja “koliko je strašno biti na porodu” ili “jesam li dobar otac ako se ne ‘povežem’ odmah s djetetom”. A biti će riječi i o tome kako biti razvedeni roditelj. Znam da se o tome ne priča dovoljno ali dati ću vam iskustva iz prve ruke.

I to je to. Najviše me strah da ću nakon nekog vremena prestati pisati iako je pisanje (uz dizajn) ono što zaista volim. Za razliku od ostalih mjesta na kojima pišem, ovo je mjesto gdje će teme biti drukčije, ljepše, toplije pa se ipak nadam da tome neće biti tako. A i ako bude, nadam se da će oni tekstovi koji ostanu biti barem malo korisni.

Blog Emanuela Blagonića pratite ovdje.