ZNATE onaj osjećaj kada ste svjesni da biste nešto trebali napraviti, a svejedno pronađete tisuće razloga da to ne napravite? Eto, tako je meni bilo s ovim člankom kojeg sam krenuo pisati negdje u siječnju nakon što sam ostavio Luku u Puli (bili smo zajedno u Zagrebu), a završavam ga večeras. Dok budete čitali ovo moje malo pisano djelo, uzmite u obzir da sam ga pisao u razdoblju od gotovo mjesec dana.

 

U svakom slučaju, trebalo mi je malo vremena nakon posljednjeg članka pa sam ga uzeo da provedem blagdane s Lukom. Poslije našeg zajedničkog ljetnog godišnjeg odmora, ovo je bila prilika da opet provedemo malo više vremena zajedno, sami u Zagrebu. Veselio sam se tome jer sam imao spreman bor kojemu je nedostajalo nekoliko kuglica koje će Luka staviti na njega. Kako je to izgledalo? Pa, ako tražite toplu ljudsku božićnu priču – čitajte dalje ;).

 

Vrijeme zaista leti. Došli smo u Zagreb odmah poslije Božića, krenuli smo baš onaj dan kada je počelo jako sniježiti i prije najavljene mećave u nedjelju, tako da smo u subotu navečer već bili u Zagrebu ušuškani u naš “kauč–krevet”. Kao i sva djeca, Luka je odlično dijete. Za razliku od nas djeca se vesele malim stvarima.

 

Tako smo, recimo, umirali od smijeha nakon što smo poslije 2 i pol sata vožnje (koliko nam je trebalo od Pule do naplatnih kućica na Grobniku:)) zaustavili na prvoj sljedećoj benzinskoj crpki, kako bismo malo protegnuli noge i odmorili. I tu vidiš da su baš te male stvari najvažnije i da nas čine sretnima. Luku sam smjestio u auto i onda kada sam od snijega očistio staklo, vičem mu – “Luka, gledaj”, uzmem grudu i “pogodim ga”. Prvo zbunjeno lice, a zatim smiješak i želja da ga još “gađam”. Par gruda kasnije, kroz staklo se nije ništa vidjelo, a mi smo nastavili naš put prema Zagrebu.

 

Često si razmišljam je li odluka da se nakon razvoda preselim u Zagreb bila pametna. Najčešće je to pitanje između sebičnosti (i sreće, jer mi je promjena zaista godila i trebala) i toga da sam daleko od Luke. Ima tu, naravno i drugih razloga. Poslovnih, edukacijskih, društvenih. Ali na kraju dana pravo je pitanje “Koliko još?”. Na to pitanje nemam odgovor ali ako ništa drugo – veselim se svakom trenutku kada je Luka na “mom terenu” jer onda igramo po drugim pravilima, a možda malo i sanjarim kako je to trebalo i moglo biti. Poslije tih zajedničkih trenutaka često pitam – što je to zapravo sreća i što nas čini sretnima?

 

Divno je biti sretan. Kada vidiš svoje dijete kako napreduje. Kako se ponaša u interakciji s drugom djecom. Kako prolazi preko prepreka, onih stvarnih – fizičkih; i onih koje si sami postave.

 

Kada bih trebao izdvojiti tri stvari koje su mi bile najljepše u tih naših tjedan dana izdvojio bih snijeg i sanjkanje, bor, njegovo kićenje i gledanje lampica prije spavanja i zajedničku igru.

 

 

Druga godina i ovo je prvi put da smo zaista “bili na snijegu”. Čudne te neke pahulje koje padaju, malo smetaju na glavi, a pokoja padne (i na nos) i na jezik pa ga treba držati u ustima. Sve u svemu, bilo je malo hladnije nego što smo se mi “dečki s mora navikli” ali smo na brzinu kupili neke improvizirane plastične sanjke i malo “guštali” po snijegu. Sreća u tren oka.

 

 

 

Bor je pak posebna priča. Prošle su dvije godine da nisam kitio bor za Božić, stoga sam ove godine išao u nabavku i par dana prije nego što ću krenuti po Luku kupio i okitio bor.

 

Iako je nekada naš, a sada Lukin i moj bor uvijek bio okićen minimalistički, jednom bojom kuglica i s puno lampica, ove godine sam odlučio bor prilagoditi Lukinom uzrastu pa sam ga napravio šarenim, s plavim, crvenim i zlatnim kuglicama.

 

 

Ukrasio sam ga s 200 lampica, s time da je nekoliko posebnih kuglica ostalo sačuvano kako bi ih Luka sam postavio na bor. To me posebno razveselilo jer smo tako zajedno dovršili bor i upalili lampice. To su oni trenuci kada vidiš sreću kod djece. Ono što rijetko možeš vidjeti kod odraslih jer “nama je sve to ionako svakodnevna stvar” i nije nam više zabavno. Sreća je bila tolika da je počeo skakati po kauču dok nije pao na pod. Sve ok, živi smo i zdravi i samo nas je trbuh malo bolio od napadaja smijeha ;).

 

Imali smo dobar dogovor Luka i ja. Kada je Luka htio gledati bor kako svijetli, upalili smo ga zajedno. Posebno smo ga pak gledali svaku večer kada bismo išli spavati, iz kreveta u mraku. Sreća najveća, a ja sam se osjećao jako pametno što sam nedavno u Intersparu kupio one utičnice na daljinski, pa sam bor mogao gasiti bez da izlazim iz kreveta. Evo, Lucijane (to je moj brat), a ti si mi rekao kako to nema smisla!

 

 

 

Odrastanje je pak posebna priča. I za klince – i za roditelje. Ne znam kako vi, ali ja jedva čekam da Luka malo naraste pa da se mogu igrati njegovim igračkama. Ovaj LEGO Duplo ipak još nije za mene. A i htio bih pogledati neki crtić za djecu – tako je dosadno biti odrastao.

 

Kada smo u Zagrebu, postoji nekoliko stvari koje svakako napravimo. Ako je ružno vrijeme odemo do igraonice. Odemo do strica i tete na ručak. Šetamo se. Ovog puta smo sa sobom donijeli sve igračke iz Pule, odnosno, da se ispravim – sve igračke koje su nam stale u veliku kutiju za spremanje igračaka.

 

Prednost te kutije je dvojaka. Prvo, super je jednostavna za prijevoz u autu. To posebno cijenite kada ste u mojoj situaciji, gdje želite djetetu pružiti najbolje, najljepši osjećaj, iako – budimo realni, situacija nije sjajna. Druga stvar, Luka se na ovaj način uči urednosti. Igračke vadimo ujutro i spremamo navečer. Ne želimo da su igračke razbacane po podu pa se igramo samo s onime što nam je taj dan zanimljivo.

 

Osobno nisam preveliki fan kupovanja dječje ljubavi stvarima. Više od igračaka volim način na koji se igramo. Na koji se uči igrati, voziti autiće to tepihu, slagati LEGO… Svi smo, ili barem većina je to radila. Odlična je stvar kada to možemo priuštiti svojoj djeci.

 

Osim zajedničke igre, zajedno smo i kuhali. Ne, ne, nije Luka kuhao ali mi je pomogao u pripremanju juhe za tetu koja je ležala bolesna u krevetu. Kažu da se dobra dijela vraćaju, zar ne? A ta priprema je zaista izgledala zabavno. Luka mi je pomogao tako da je dodavao sastojke, pažljivo je gledao kako se priprema juha i na taj smo način mogli zajedno nešto raditi.

 

 

Posljednja stvar kojoj sam se veselio, a i Luka sa mnom, bilo je gledanje animiranih filmova. Još prije nego što se Luka rodio napravili smo malu kolekciju crtića koje smo željeli da pogleda. Bilo je tu svega, od Toma i Jerryja, preko Zekoslava Mrkve, Štrumpfova, do Autiju, Ledenog doba… Nakon dvije godine, dovoljno je velik i dovoljno ga zanima da zajedno pogledamo dugometražni crtić od početka do kraja. :) Bilo je tu po običaju svega. Skakanja, škakljanja, smokija, bacanja po kauču. Dakle, sve ono što tate i klinci zajedno rade.

 

 

I što je na kraju sreća? Na to pitanje nekada je nezahvalno odgovarati. Svakome je sreća nešto drugo. Meni je sreća kada dobijem Lukinu fotografiju ili kada čujem njegov glas. Premalo je to, no govorim si da će stvari biti drukčije (bolje) s vremenom. Sreća je vidjeti svoje dijete kako trči, veselo se smije i uči nove stvari. To ja vidim. Ne svaki dan. Ne koliko bih želio, ali i ti kratki trenuci ispunjavaju vas zadovoljstvom pa idete dalje.

 

Sreća može biti i zagrljaj voljene osobe. Ručak s obitelji. Izlazak s prijateljima. Previše je toga oko nas negativno da je lako zaboraviti kako biti sretan. I sâm sebe uhvatim kako razmišljam o tome kako bi mi moglo biti bolje u životu, kako možda i nisam najsretnija osoba na svijetu.

 

I što onda? Stanem, razmislim i vidim kako ima previše onih kojima je gore nego meni. I zašto da se onda žalim, sažalijevam? To jednostavno nema smisla. Zato vjerujem u izreku da svatko dobije upravo onoliko koliko može izdržati. Neki dobiju “malo više”, neki “malo manje” ;). Bio ja sretan ili ne, život ide dalje i zato je važno da se veselimo malim trenucima. Da iz njih izvučemo ono najbolje što nam trenutak ponudi. Sjećanje, zadovoljstvo, mir.

 

Najvažnije je da uvijek gledamo naprijed bez obzira na sve probleme jer ne kažu bez razloga da nakon kiše dolazi sunce.