Foto: Josipa Uzelac, Ilustracija Index

NOVOJ zgodi u našim životima ime je Lora i stigla je na svijet prije dva tjedna. I dok nam se još uvijek neke stvari čine nestvarnima, grčevi kroz koje opet prolazimo, i mi i mala, čine situaciju poprilično stvarnom. Kao da vrtimo film gledan prije tri godine. No, kako je prošao porod i tko se na kraju usudio pratiti me u rađaonu? Prije dva tjedna uputim se u bolnicu na redovnu kontrolu. Stvari za boravak u bolnici već su tjednima unaprijed bile pripremljene u autu, kiša je padala i osjetio se neki pritisak u zraku. Na kontroli doktor je ustanovio da sam otvorena 6 centimetara, da ću roditi za tri do četiri sata i pitao me znam li gdje je rađaona.

Ma snaći ću se, pomislim i koliko god bila svjesna da sam se približila terminu poroda i da je taj dan očito stigao, koliko god pripremila svoju glavu na ono što slijedi, na putu prema rodilištu tresle su mi se ruke dok su istovremeno pokušavale natipkati poruke zaduženja. Sestri da ode u vrtić po stariju kćer, nadoplatiti parking za auto i Mužu da krene prema bolnici. Poštujem liječničku struku no doktorova prognoza od tri do četiri sata nije mi djelovala realnom pogotovo zato što nisam imala ni "t" od trudova. Prije nego što sam zaprimljena u rodilište zove me Muž i izražava želju da ipak on bude prisutan na porodu. " Jesi ziher?", pitam ga. "Sto posto, ne brini". Uskoro je krenula obrada, primila sam antibiotik koji sprječava da beba prilikom poroda dobije streptokok, mjerenje ctg-om,  klizma a nakon toga šetnja hodnikom rodilišta. Ostale trudnice i ja šećemo i čekamo da nas krenu loviti trudovi. Ili da mi ulovimo njih.

Mobitel je neprestance vibrirao, odgovarala sam na poruke i pozive, po stoti put šaljem univerzalnu poruku: " Ništa me ne boli, još nemam trudove". Jedino što sam osjećala bila je glad, ujutro prije odlaska u bolnicu pojela sam neko malo, prazno pecivo, podne je već prošlo a moj želudac javljao se poprilično glasno. Razmišljala sam o tome kada će sve biti gotovo, kada će trudovi uopće krenuti, koliko će trajati….. Konačno su me smjestili u rađaonu, probušili vodenjak i pustili Muža da mi se pridruži. Pojavio se na vratima, odjeven u zeleno bolničko odijelo. Bez ijedne riječi prasnuli smo u smijeh.

Ustanovili smo da će drugo dijete biti rođeno na dan kad moramo registrirati motor, a starija je rođena kada je potrebno registrirati auto. Super! Lijepo smo si to isplanirali, baš da se financijski izbijemo iz cipela. Naš razgovor uskoro je prekinula sestra koja je donijela bocu infuzije na kojoj je kemijskom olovkom podebljano pisalo DRIP. Pita me Muž što je to. "Cirkus. Sad će krenuti cirkus", odgovaram. I zbilja, u roku od svega nekoliko minuta krenuli su jaki trudovi. Poznati osjećaj frkanja nogu već je bio itekako prisutan. Ležeći na boku pokušavala sam što pravilnije disati, Muž je istovremeno pratio trudove na ctg-u i masirao mi donji dio leđa. Neka sparina uvukla se u prostoriju, zamolila sam Muža da otvori prozor. I dok je on krenuo prema prozoru, izdala sam novu naredbu: "Idi po nekoga, krenulo je!" Nagon za tiskanjem pojavio se u sekundi. Već sljedeći trenutak oko mene stvorila se ekipa primalja i doktorica. Slušajući njihove upute, držeći Muža za ruku, pokušavala sam istisnuti dijete najjače što sam mogla.

Kad sam čula Muža da govori kako vidi bebinu glavicu i da je čupava crnka, dobila sam dodatnu energiju da privedemo porod kraju. Sve skupa trajalo je vrlo kratko, doslovno manje od sat vremena od kada su mi dali drip. Svjesna sam da je izuzetno bitno tko vodi porod,važan je njihov pristup, a ja sam imala super ekipu i veliku sreću da je sve završilo najbrže što je moglo. Maloj su stavili kapicu na glavu, položili je na moja prsa. Osjetila sam smirenost i veliku zahvalnost što je opet sve prošlo u redu. Mama koja je čekala pred vratima rodilišta očito je obavijestila sve koje je morala obavijestiti jer moj je mobitel ponovno poludio.

Nismo obraćali pažnju na to već na našu novu kćer. Naša djeca. To baš zvuči super. I evo je sa nama doma. Naš raspored ponovno je popunjen steriliziranjem bočica, hranjenjem, presvlačenjem, noćnim šetnjama po stanu i pjevanjem uspavanka. Novonastale obveze pokušavamo uskladiti obvezama vezanim uz stariju kćer, koja je na početku bila vrlo ushićena, zatim je uslijedilo ignoriranje sestrice, zatim iskazi bunta i plača u trenutku kad bi mlađa vrištala. Sad opet je u igri ushićenje, pomaže kod presvlačenja ali ima ona svoga posla pa najčešće ne obraća pažnju.

Mlađa je identična starijoj kćeri kad je bila beba, većinu vremena uspoređujemo fotografije, koliko su iste toliko je i sve ostalo različito. I dok su nas grčevi kod starije dovodili do ludila i iznemoglosti, sada smo mnogo smireniji, isplatila se već položena škola. No sigurna sam da će nam i novo biće prirediti mnogo novih zgoda i nezgoda, onako kako će samo ona znati.