Zgode i nezgode Mame Zmaj: Pustolovine male Lore

Foto: Josipa Uzelac, Privatne Fotografije, Ilustracija Index

JA SAM Lora. Već dva mjeseca živim u obitelji kod koje me je donijela roda. Imam mamu, tatu i sistericu. Još uvijek upoznajem ljude i stvari oko sebe, ali ja znam mnogo više negoli što odrasli misle da bebe znaju. Tamo od kuda me donijela roda dobila sam upute kako se moram ponašati i što moram raditi kako bi svoje starce uvijek držala u napetosti. Zapravo rekli su mi nešto u stilu: "Drži ih uvijek na iglama!" Mama i tata misle da su popili pamet svijetu jer su sve već to prošli sa starijom sekom ali rekli su mi da ih moram razuvjeravati.

Svakodnevno i stalno. Prvo što sam morala učiniti je to da poljuljam teoriju za koju mnogi odrasli misle da je točna a to je ona da ako je prvo dijete bilo ovakvo, ono drugo će biti onakvo. Ako je prvo dijete imalo grčeve, drugo neće. Netočno. Ako prva beba nije spavala, ona druga hoće. Netočno. Ako prva beba nije voljela kolica, kinderbet ili dječju ležaljku, druga hoće. Netočno. Možda je u drugim obiteljima sa drugim bebama drugačije ali ja se držim onoga što su mi naložili. A naložili su mi još da jedino, uvijek i stalno zahtijevam biti na rukama. Maminim, tatinim, bakinim, tetinim, djedovim…. svejedno. Samo me moraju nonstop nositi. Iako imam fora krevetić i kolica, ne smijem ih zavoljeti. Neki dan čula sam mamu kako pita tatu nakon što je vidjela jednu drugu mamu u parku kako čita debelu knjigu, a pored nje u kolicima mirno spava neka beba koju je donijela druga roda: " Zašto mi ti nisi mogao jednostavno napraviti takvo dijete?" Nisam sigurna što je time mislila, ali kako sam rekla iako dosta toga znam, još uvijek imam mnogo za naučiti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ono što za sada najbolje znam je plakanje, negodovanje ako me pokušaju na prevaru poleći u krevet ili ta glupa kolica. Jako se razljutim i još jače zaplačem. Ne znam baš točno što je to "treniranje" ali rekli su mi da ih moram trenirati. Pa ih ja treniram i kada mi je pelena puna i kada je suha i čista. Treniram ih i kada sam gladna i kada sam sita. Treniraju starci i kada imam i kada nemam grčeve. Iskreno, najzabavnije od tog "treninga" mi je kada je u stanu jako mračno i tiho (mama kaže da je to gluho doba noći) a ti likovi me pokušavaju zavarati dudom. Pa ja dudu ispljunem barem deset puta u sat vremena. A onda oni moraju ustati iz kreveta i opet mi staviti tu dudu u usta. To mi je jako zabavno! Čekam, izbrojim nekoliko ovčica (ponekad izbrojim tek tri ovčice a tata već počne glasno hrkati) pa opet ispljunem dudu. To mi je baš smiješno! Tako mi noć brže prođe. Ako im i dozvolim da utonu u san dulji od pet minuta, čujem od nekuda sistericu da traži vode jer je jako žedna. Tiho je opet nekoliko trenutaka ali se tata opet ustaje iz kreveta. Seka je još uvijek žedna. E pa žedna sam onda i ja. Tako i onako nonstop govore sestri da će me ona svemu naučiti. Znači naučila sam nešto novo. Osim što sam noću gladna moram biti i žedna. Skužila sam da kada je mračno i tiho, mama i tata me naizmjence čuvaju i paze. Ne znam koliko ovčica moram izbrojiti da prođu dva sata, valjda puno, ali nakon ta dva sata tata i mama se mimoilaze u polumračnom hodniku, gegaju se i tapšaju po ramenu govoreći si:"Tvoj je red. Sretno!" Noću je zabavno ali kada dođe svijetlo onda je još zabavnije. Iako umorni sa nekakvim crnim kolutima oko očiju, mama i tata namjeste svoje face iznad moje i govore mi da sam zlato njihovo, da sam sreća njihova, da sam njihov leptirić, da sam njihov cvjetić. Iako otprilike znam za leptire i cvijeće, znam što znači i kada mi kažu Buco. E to mi nije lijepo. Pa ja opet zaplačem.

Seka me jako voli. Pokazuje mi nešto što zvecka i  ljubi me iako mama kaže da me ne smije još ljubiti u lice. Malo se igra sa mnom a onda mi krene govoriti da spavam, "laku noć ti želim, brzo pokrij se!" Mama joj kaže da ne trenira na meni spartanski odgoj iz vrtića jer sam još uvijek beba. Opet taj trening! U stanu u kojem živim jako je prometno. Mnogo ljudi dolazi. Te familija, te frendovi, te kumovi ovi, kumovi oni. Još nisam pohvatala te kombinacije kumovanja ali valjda ubrzo hoću. I opet se sve te face namjeste iznad moje. Neke face krenu govoriti nekim glupim, izmotanim glasovima, čak ih niti ja ne kužim. A neke face stoje iznad mene i govore jako tiho, zapravo ih i ne čujem. "Oprostite, nešto ste rekli, ne čujem vas. Pa jedino što me umiruje je zvuk usisavača!" I to ne zvuk onoga kojeg je mama našla na kompjuteru nego onog kojeg mama naziva smećem i koji ide u struju. I taku pusti mama usisavač da bruji a ja pustim mamu da napravi ručak. Jer čula sam i da oni moraju klopat. Ali ipak joj ne smijem dopustiti da zgotovi ručak. Pa mama krene nešto čudno radit da svojim očima i kaže :" Joj Lora, ti si beba a bebe moraju spavati. Zašto ti, bebo moja ne spavaš?" Odrasli misle da zato što smo mali da nismo žilavi. Ne samo da smo žilavi, već smo i velike mustre. Opet ne znam što to točno znači ali to su mi rekli tamo od kuda su me poslali a i ovi moji starci mi to često govore.

Da ne bi baš kompletno izludjela tu svoju obitelj, sada sam ih češće počela nagrađivati osmjesima i prvim gugutanjem. Totalno se raspamete kad pustim glas kao grh, akam i slično, brzo dozivaju jedan drugoga i "jesi li ti čula ovo a jesi li ti čuo ono?" Eh, kad bi barem samo znali…..

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara