MOJI unuci ne ustručavaju se reći koju baku preferiraju, piše Esther Davodowitz, urednica rubrike Hrana na portalu NorthJersey.com.

"Drugu baku", odmah odgovara njezin sedmogodišnji unuk Jonah.

"Da! Baku u Michiganu", slaže se njegova četverogodišnja sestra Sasha.

Kad ih je Esther upitala koji je tome razlog, unuci su joj odgovorili.

"Ništa nam ne kupuješ. Ni jednu stvar."

Esther ističe da problem nisu financije. I svjesna je da će se mnogi u ovome trenutku zapitati kakva je onda baka ako djecu ne obasipa darovima ako si to može priuštiti.

"Moji unuci i unuci mojih prijatelja imaju dovoljno svega. Štoviše, to je toliko igračaka, knjiga, raznog pribora i odjeće da mogu otvoriti prodavaonice. Moji unuci jedva zatvaraju vrata svojih ormara prepunih igračaka. Ispod kreveta imaju kutije s još igračaka. Jona ima 37 plišanih igračaka. Njegova sestra 27", nabraja.

A osim toga, kaže Esther, najviše imaju onih igračaka koje više nisu upotrebljive.

"To su autići na daljinsko upravljanje bez baterija, akcijske figure bez ruku ili glava, društvene igre s dijelovima koji nedostaju, plastični mačevi bez vrhova, knjige poderanih stranica i tako dalje. Imaju plastični bazen s lopticama koji su koristili tri puta, teleskop s kojim su se igrali možda dvaput i mreže za lov leptira koje nikad nisu ni pogledali. I imaju toliko odjeće da mogu obući čitavi razred", dodaje.

Unuci njezinih prijatelja preopterećeni su na sličan način.

"Ne mogu kupiti ništa što moji unuci već nemaju. U posljednje vrijeme kupujem unuci knjige, a onda doznam da ih već ima", kaže Helene Siegel. 

Deborah Wilburn pita se gdje će njezino troje unučadi pohraniti još igračaka.

"Imaju punu sobu. Nije mi jasno gdje to stane. Moj unuk je nedavno dobio mali roštilj. Rekla sam njegovim roditeljima da je to smiješno, pa sigurno se nikad neće igrati s tim", ispričala je.

Međutim, za razliku od Esther, Deborah nastavlja kupovati igračke unucima. Nije teško razumjeti zašto bake i djedovi kupuju djeci igračke i knjige. To usrećuje njihove unuke, ali, nažalost, samo na kratko.

"Znam da je trenutno, ali veseli me vidjeti osmjehe na njihovim licima", ističe Helene. 

Međutim, Esther kaže da to što ne kupuje darove ne znači da svoje unuke voli manje nego njezini prijatelji svoje.

"Darovi su način iskazivanja ljubavi. A nekima su i način da nadoknade činjenicu da ne mogu često viđati svoje unuke zbog udaljenosti ili zauzetosti. Ja svoje unuke posjećujem svaki tjedan. Igramo se, crtamo, gradimo, večeramo i glupiramo dok se ne umorimo. Vodim ih u muzeje, cirkuse, u kazališta, na plažu i uzimam ih na spavanje. Ali bez poklona. Radije ću uložiti novac u njihovo obrazovanje nego u još jednu igračku koja im nije potrebna. A što se tiče njihove naklonosti prema drugoj baki? Oduševljena sam što je vole, a znam da vole i mene", zaključila je.