DIJETE prestane vrištati, spusti predmet ili učini ono što mu je rečeno. Ako promatramo samo tih nekoliko sekundi, mogli bismo zaključiti da je fizička kazna bila učinkovita.

No važno pitanje nije samo: "Je li me dijete poslušalo?" Jednako je važno zapitati se: "Što je iz ovog iskustva naučilo i što će znati učiniti sljedeći put?"

Fizičko kažnjavanje nije samo ono što najčešće povezujemo s premlaćivanjem ili teškim batinama. Ono uključuje i šamar, udarac po stražnjici ili ruci, odnosno svaku uporabu fizičke sile čiji je cilj da dijete osjeti bol ili nelagodu kako bi poslušalo.

Ova tema nije nimalo udaljena od naše svakodnevice. Svjetska zdravstvena organizacija 11. svibnja 2026. objavila je procjenu prema kojoj se oko 1,2 milijarde djece svake godine fizički kažnjava u vlastitom domu.

U Bosni i Hercegovini posljednji reprezentativni nacionalni podaci zabrinjavajuće su stari. Istraživanje MICS iz razdoblja 2011. i 2012. pokazalo je da je 55 posto djece u dobi od dvije do 14 godina bilo izloženo nasilnim metodama odgoja u obitelji, uključujući 40 posto djece koja su bila fizički kažnjavana. UNICEF-ova Situacijska analiza iz 2025. godine i dalje se oslanja na te podatke, što upućuje i na ozbiljan nedostatak novijih nacionalnih istraživanja.

Zašto roditelj posegne za udarcem

Većina roditelja ne udari dijete zato što želi biti okrutna. To se najčešće događa u trenucima iscrpljenosti, straha, srama ili potpunog osjećaja nemoći.

Dijete već deseti put ne posluša. Vrijeme prolazi. Drugi ljudi promatraju. Roditelj osjeća da njegove riječi više nemaju težinu i da gubi kontrolu. Tada se često javljaju misli poput: "Moji roditelji ovo nikada ne bi dopustili" ili "Ako mu ovo sada dopustim, što će biti od njega?"

Iza ljutnje se često kriju strah i uvjerenje da dobar roditelj mora odmah zaustaviti neprihvatljivo ponašanje. To možemo razumjeti. No činjenica da razumijemo zašto je roditelj udario dijete ne znači da je takav postupak prihvatljiv. Roditelju je potrebna podrška kako bi reagirao drukčije, a djetetu zaštita od postupka koji ga boli i plaši.

Što dijete uči iz udarca

Roditelj vidi neposlušnost. Dijete možda istražuje, reagira impulzivno, gladno je, premoreno ili još nema dovoljno razvijenu samokontrolu da poznato pravilo primijeni u zahtjevnoj situaciji. Zato, kada dijete pitamo: "Zašto si to učinio?", često dobijemo iskren, ali frustrirajući odgovor: "Ne znam."

Kada udarac naglo prekine situaciju, dijete može prestati zato što je osjetilo bol, strah ili iznenadni gubitak osjećaja sigurnosti uz osobu o kojoj ovisi. Možda nije razumjelo zašto je njegovo ponašanje bilo pogrešno. Možda samo pokušava izbjeći novi udarac, roditeljsku ljutnju ili gubitak bliskosti.

Udarac ne utječe samo na ponašanje, nego može narušiti i osjećaj sigurnosti te povjerenje u odnosu s roditeljem. Kada je osoba kojoj dijete prirodno prilazi radi zaštite istodobno i osoba od koje se mora štititi, ono se nalazi u zbunjujućoj i bolnoj situaciji. Dijete može i dalje voljeti roditelja i tražiti njegovu blizinu, ali istodobno početi skrivati pogreške, osjećaje i probleme kako bi izbjeglo ljutnju ili kaznu.

Bliskost se ne mora prekinuti odjednom, ali povjerenje može postupno ustupiti mjesto oprezu. Dijete može postati poslušnije pred roditeljem, ali manje iskreno s njim.

Na taj način udarac može prenijeti poruku da snažnija osoba smije nanijeti bol kako bi postigla poslušnost, da je važnije izbjeći kaznu nego razumjeti problem te da se sukobi mogu rješavati silom kada riječi više ne pomažu.

To ne znači da će svaki pojedinačni udarac ostaviti iste posljedice niti da će svako fizički kažnjavano dijete razviti poteškoće. No znači da udarac djetetu ne pokazuje što može učiniti umjesto neprihvatljivog ponašanja kada se sljedeći put nađe u sličnoj situaciji.

Što pokazuju istraživanja

Pregled 69 prospektivnih longitudinalnih istraživanja pokazao je da je fizičko kažnjavanje povezano s porastom problema u ponašanju tijekom vremena te da nije povezano s pozitivnim dugoročnim ishodima za djecu.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi povezanost fizičkog kažnjavanja s lošijim mentalnim i tjelesnim zdravljem, većom agresivnošću, problemima u ponašanju te slabijim kognitivnim i socioemocionalnim razvojem. Američka akademija pedijatara također preporučuje da roditelji ne koriste udaranje, prijetnje, ponižavanje i posramljivanje kao odgojne metode.

"I mene su tukli pa mi ništa ne nedostaje"

Mnogim odraslim osobama teško je preispitivati fizičko kažnjavanje jer to doživljavaju kao osudu vlastitih roditelja ili cijelog svojeg djetinjstva.

No možemo voljeti svoje roditelje i istodobno priznati da su neki njihovi postupci bili pogrešni. Možemo razumjeti da su činili ono što su tada znali i odlučiti da ćemo, na temelju onoga što danas znamo, postupati drukčije.

Možda ste izrasli u dobru osobu. Ali to ne dokazuje da ste takvi postali zahvaljujući batinama. Vjerojatnije je da ste odrasli zahvaljujući ljubavi koju ste također primili, podršci drugih ljudi, vlastitim sposobnostima i pozitivnim iskustvima, ili unatoč tome što ste bili fizički kažnjavani.

Promijeniti obrazac nije izdaja obitelji. To može biti nastavak ljubavi, ali s više znanja i manje straha.

Odgoj bez udaranja nije odgoj bez granica

Ne udarati dijete ne znači dopustiti mu da radi što god želi. Roditelj i dalje postavlja granice i vodi dijete. Potrebno je zaustaviti opasno ponašanje, maknuti predmet, razdvojiti djecu, prekinuti aktivnost ili primijeniti razumnu posljedicu povezanu s ponašanjem.

Pritom dijete može plakati, negodovati ili biti ljutito zbog postavljene granice. Snažna emocija nije dokaz da je granica pogrešna. Dijete upravo uči nešto novo, a učenje je ponekad težak proces koji često uključuje frustraciju. Razlika je u tome što dijete zaustavljamo kako bismo nekoga zaštitili, a ne kako bismo mu nanijeli bol i strah.

Što učiniti umjesto udarca

U napetom trenutku roditelju nije potreban savršeno oblikovan govor. Najprije treba zaustaviti štetno ponašanje, a tek poslije objašnjavati i poučavati.

Zaustavite ponašanje kratko i jasno:

• "Neću ti dopustiti da udaraš. Zaustavit ću tvoje ruke."
• "Ovo nije sigurno. Maknut ću te odavde."
• "Igračku sada spremam jer je bacaš. Pokušat ćemo ponovno poslije."

Nemojte ulaziti u dugu raspravu:

• "Imaš pravo biti ljut na mene. Odluka ostaje ista."
• "Sada odlazimo. Razgovarat ćemo kada se smirimo."

Ako osjećate da biste mogli udariti dijete, najprije zaustavite sebe.

Ako je dijete na sigurnome, prestanite govoriti, spustite ruke i odmaknite se nekoliko koraka. Ako je moguće, zamolite drugu odraslu osobu da nakratko preuzme situaciju. Sigurnost treba osigurati odmah, ali razgovor može pričekati dok ponovno ne budete mogli kontrolirati svoje tijelo i glas.

Kada se svi smire, pomozite djetetu da nauči što može učiniti sljedeći put:

• "Što se dogodilo prije nego što si udario?"
• "Što si tada želio?"
• "Kako možeš zatražiti igračku bez udaranja?"
• "Hajdemo uvježbati što možeš reći kada si ljutit."

Cilj discipline nije da dijete pati zbog onoga što je učinilo, nego da postupno razvije vještinu koja mu je u tom trenutku nedostajala. Dosljedna reakcija roditelja pomaže djetetu da nauči što je prihvatljivo ponašanje.

Ako ste već udarili dijete

Jedan udarac ne određuje cijeli odnos, ali ga ne treba umanjivati. Ono što učinimo nakon njega iznimno je važno.

Kada se smirite, možete reći: "Udarila sam te. Nisam to smjela učiniti. Nitko nema pravo udarati te. Ti nisi odgovoran za moj postupak. Trebala sam zaustaviti tvoje ponašanje na drukčiji način. Ono što si učinio i dalje nije prihvatljivo i razgovarat ćemo o tome, ali bez udaranja. Žao mi je i radit ću na tome da se to više ne ponovi."

Isprika roditelju ne oduzima autoritet. Ona djetetu pokazuje da osoba može imati moć, pogriješiti, preuzeti odgovornost i pokušati popraviti odnos. Isprika ne može izbrisati ono što se dogodilo, ali može biti prvi korak prema vraćanju osjećaja sigurnosti i povjerenja.

Ako se udaranje ponavlja ili osjećate da ga ne možete zaustaviti, samo obećanje vjerojatno neće biti dovoljno. Potrebni su konkretan plan, podrška druge odrasle osobe i, kada je dostupna, stručna pomoć.

Djetetu nije potreban savršen roditelj. Potrebna mu je odrasla osoba koja je spremna učiti, popraviti ono što je povrijedila i svoju moć koristiti kako bi štitila, a ne zastrašivala.

Možda nam u tome može pomoći i sjećanje na vlastito djetinjstvo. Što smo nakon batina doista naučili i što nam je tada bilo potrebnije?

Zato se prije sljedeće kazne vrijedi zapitati: "Što želim da moje dijete iz ovog trenutka nauči, osim da posluša zato što me se boji?"

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala