Foto: Pinterest 

ČOVJEK koji je u Disney parku  glumio Šilju 20 godina podijelio je na Redditu svoju priču. Doduše, njegovi su posto uglavnom puno realniji, i nisu za one koji vjeruju u magiju, osim kada je u pitanju ova priča. Iz ove priče Šiljo je svašta naučio, i shvatio da nije požalio što je tolike godine radio u Odjelu za likove, gdje, kako ćemo pročitati i sami, posebno čarobno. 

„Jedan dan do mene su došle dvije gospođe, u društvu s dvije malene djevojčice. Jedna je bila u invalidskim kolicima, a druga je izgledala kao da je upravo vidjela duha. 

Gospođe su tražile povrat novca za karte jer djevojčice očito nisu bile za zabavu. Tada su mi ispričale da su djevojčice stradale u automobilskoj nesreći u kojoj su izgubile i mamu i tatu.

Što je najgore, došle su izdaleka i nitko nema nikakav kontakt s njihovim bližnjima. 

Gospođe su zapravo bile medicinske sestre iz bolnice, dovele su ih da se malo opuste. Kod nas nije bio običaj da vraćamo novac, ali sam, vidjevši djevojčice, pomislio da bih mogao nešto učiniti za njih. Susreli smo se kod Gradske vijećnice našeg parka i ja sam odlučio biti njihov osobni vodič. Pomislio sam da im treba malo magije, no nisam taj dan glumio Šilju pa sam nazvao svoj odjel – najavio da uletavam u šou i da od njih tražim malu uslugu. Presvukao sam se u svog Šilju i krenuo u akciju. Curama sam uzeo sladolede i krenuli smo u šetnju. 

Pristale su, nevoljko, spuštenog pogleda i znamo sam pred sobom imam tvrd orah. 

Poveo sam ih, pričao sam im, da ih čeka Mickey i da će nas on poslije povesti na njihovu privatnu paradu. Dok smo šetali ulicama svi likovi koji su bili u blizini došetali su do nas prenoseći curama poruku da ih Mickey čeka i da samo moraju proći još neke „zapreke“. Malo po malo cure su se uživjele u potragu za Mickeyem. Malenoj su zasjale oči kada je shvatila u kakvu se avanturu upušta. 

Nisu se smijale, samo su šetale i tu i tamo nešto rekle, sve dok nisu došle do dijela od kuda su mogli ugledati Mickeya. Kada se podignuo njegov podij Mickey se okrenuo prema curama i pokazao im da ih čeka poslije na paradi. Cure su od uzbuđenja nakratko zaboravile na sve svoje nedaće. Smiješile su se, smijale, cijelim putem natrag, pjevale su pjesme iz crtića i uzbuđeno čekale svoju privatnu paradu. 

A tamo su ostale gotovo 4 sata, družeći se sa svima, glumeći crtiće, živeći u bajci. Kao dvije male Alise.

Čak i na samom kraju, kada je starija kćer primijetila divne ruže – „Ovakve moja mama voli najviše. Odnosno, ...“ 

Tada sam stvarno bio na rubu suza, nakon cijelog dana uzbuđenja. Primio sam je i dignuo da ubere najljepšu ružu pa neka svojoj mami ubere još jednu čaroliju.

Nije više ništa rekla, nije ni trebala, ali se smiješila. A to je jedino bilo važno u cijeloj ovoj magiji.“