DJECA koja odrastaju uz emocionalno nestabilne roditelje često su prisiljena potiskivati svoje osjećaje. Takvo okruženje obeshrabruje izražavanje emocija, a naučeni obrasci ponašanja prenose se i u odraslu dob. Osobe koje su u djetinjstvu morale skrivati što osjećaju kasnije su sklonije tjeskobi i stresu, piše YourTango.

Predviđanje tuđih potreba

Djeca koja su odrastala u strahu od roditeljskih reakcija u odrasloj dobi često postaju izrazito oprezna. Pokušavaju predvidjeti tuđe potrebe kako bi izbjegli moguće probleme, teške razgovore ili bilo kakvo uznemiravanje. Zbog toga neprestano ugađaju drugima na temelju pretpostavki o njihovim željama. Budući da razgovore o osjećajima povezuju sa strahom, uvjetovani su da ih izbjegavaju pod svaku cijenu.

Potiskivanje problema

Umjesto da izravno komuniciraju, što je ključno za zdrave odnose, takve osobe potiskuju probleme jer se kao djeca nisu smjela izraziti. Radije će živjeti nesretni nego se suočiti s teškim razgovorom i zauzeti za sebe. Na potiskivanje su ih natjerali roditelji koji nisu imali kapaciteta nositi se s neugodnim osjećajima. Takva djeca stoga sve probleme žele rješavati sama.

Bježanje u pretrpan raspored

Suočavanje s potisnutim emocijama može biti zastrašujuće, pa mnogi spas pronalaze u neprestanoj aktivnosti. U potpunosti se posvećuju poslu ili ispunjavaju društveni kalendar do točke izgaranja. Time traže bijeg od vlastitih emocija i tišine, koje doživljavaju kao prijetnju. Iako takav pristup donosi trenutačno olakšanje, on samo produbljuje jaz između njih i drugih ljudi, a dugoročno ne pomaže.

Racionalizacija umjesto proživljavanja

Umjesto da prožive emociju, osobe sklone izbjegavanju oslanjaju se na pretjeranu analizu. Smatraju da se ne moraju baviti osjećajima ako ih mogu racionalno objasniti. Takav mehanizam kratkoročno funkcionira, ali dugoročno vodi nezdravom potiskivanju jer emocije nikada nisu u potpunosti procesuirane.

To je naučeni obrazac iz djetinjstva, razdoblja u kojem su morali sami shvatiti što osjećaju. Kako ih roditelji nisu naučili zdravim mehanizmima, oslonili su se na izbjegavanje kao metodu samoočuvanja.

Fokus na tuđe umjesto na vlastite probleme

Djeca koja skrivaju osjećaje često to čine kako bi zaštitila roditelje za koje osjećaju da se ne mogu nositi s problemima. Tako preuzimaju ulogu "trećeg roditelja" i odgovornost koja im ne pripada.

Taj se obrazac nastavlja i u odrasloj dobi, kada su toliko navikli ignorirati vlastite potrebe da se umjesto njima bave tuđim problemima. To nije samo želja da se pomogne, već i strah od suočavanja s vlastitim poteškoćama.

Univerzalni odgovor: "Dobro sam"

Odrasli koji u djetinjstvu nisu imali priliku učiti o emocijama često nemaju rječnik kojim bi opisali kako se osjećaju. Zbog toga im je, čak i kada žele potražiti podršku, teško pronaći prave riječi. U takvim situacijama oslanjaju se na frazu "Dobro sam". Njome izbjegavaju pokazati ranjivost, koju su naučili smatrati lošom, ali i prikriti nedostatak vještine izražavanja osjećaja.

Nenadana promjena teme

Roditelji ponekad skrivaju vlastite probleme i emocije misleći da time čine uslugu djeci, ali djeca osjete da nešto nije u redu. To u njima izaziva tjeskobu, a s vremenom i sami počinju usvajati slične izbjegavajuće obrasce. U odrasloj dobi, po uzoru na roditelje, pokušavaju usmjeriti razgovor dalje od tema koje ih čine ranjivima.

Skrivanje pogrešaka

Djeca koja su morala skrivati osjećaje, osim što ih nisu naučila izražavati, često nisu razvila ni takozvani mentalitet rasta, ključan za učenje na pogreškama. Zbog toga u odrasloj dobi svaki neuspjeh doživljavaju kao osobni poraz. Osjećaju se blokirano jer ponavljaju iste greške, ali ne znaju kako iz njih učiti. Previše energije troše na skrivanje pogrešaka umjesto na osobni razvoj.