U FRANCUSKOM društvu posljednjih se godina širi trend isključivanja djece iz javnih prostora. Mjesta poput vlakova, hotela i raznih događanja sve češće postaju zone u koje djeca nemaju pristup, a reklamiraju se kao prostori koji jamče mir i tišinu. Najnoviji primjer je nova "optimum" klasa TGV Inoui vlakova, koja nudi vagone zabranjene osobama mlađima od 12 godina.

Protiv takve prakse, koju smatra prikrivenim oblikom diskriminacije, u proljeće 2024. godine pobunila se senatorica Laurence Rossignol. U Senatu je podnijela prijedlog zakona kojim bi se djetinjstvo priznalo kao osnova za diskriminaciju, s ciljem zabrane prostora u koje djeci nije dopušten pristup. "Postalo je sasvim uobičajeno, prihvaćeno i tolerirano žaliti se na prisutnost djece. Uz to, oznake 'bez djece' postale su prodajni adut određenih usluga. To je trend koji treba zaustaviti prije nego što postane uobičajen u našem društvu", objasnila je tada.

Prema njezinim riječima, "društvo koje više ne prihvaća živjeti s djecom društvo je koje nije zdravo, koje ima problem u odnosu prema mladima i koje zatvorenost dovodi do krajnosti".

Što nam prostori bez djece govore o društvu?

Filozofkinja Gabrielle Pozzo di Borgo smatra da nas ovakvi prostori upozoravaju na teškoću koju imamo u priznavanju vrijednosti onima čije sposobnosti ne dostižu standard koji smatramo "normalnim". "To se ogleda i u našem odnosu prema drugim skupinama: mislimo da ih možemo tako tretirati jer ne govore, ne razmišljaju, ne kontroliraju se, jer još nemaju razvijenu moralnu svijest", navodi ona za portal Marie Claire.

Ističe kako su ljudi sve više naviknuti imati potpunu kontrolu nad okolinom, zbog čega nepredvidive situacije izazivaju nelagodu. "Toliko smo usmjereni na nadzor i ovladavanje svime da više nismo spremni prihvatiti ono što je drugačije", kaže filozofkinja. U pozadini je, prema njezinu mišljenju, netolerancija prema onome što nam nije slično, ali i duboko ukorijenjen osjećaj superiornosti. Ipak, napominje kako filozofija rijetko nudi jednostrane odgovore te da, u određenim okolnostima, prostori bez djece - odnosno bez mješovitosti - mogu imati i svoju korisnu funkciju.

Zašto odrasli sve teže podnose djecu?

Pozzo di Borgo objašnjava kako djecu često promatramo isključivo kao "odrasle u nastajanju" ili kao nepotpuna bića koja tek trebaju postati punopravni članovi društva. "To stvara iritaciju, odnosno otpor prema ideji da sposobnosti pojedinaca promatramo takvima kakve jesu, a ne u odnosu na naše. Djeca još ne mogu imati vrline samokontrole koje bismo željeli, nemaju razvijene društvene filtre, još mnogo toga moraju naučiti i previše su - u našim očima - nepotpuna. I ne želimo im se prilagođavati", kaže.

Postavlja i važno pitanje: opravdava li neuspjeh djece da brzo nauče "pravilno" ponašanje njihovo isključivanje iz zajednice? "Moramo preispitati naš odnos prema sposobnostima koje smatramo 'vrhunskima' i razmisliti što činimo s onima koji ih ne dijele", ističe. Dodaje da djeca posjeduju kvalitete kojih odrasli često nemaju - spontanost, otvorenost, manje predrasuda - ali društvo te osobine ne vrednuje same po sebi. Sličan stav, upozorava, primjenjuje se i prema životinjama, umirovljenicima i osobama s invaliditetom.

Kako filozofija može pomoći?

Prema filozofkinji, ključno je prepoznati djetinjstvo kao životno razdoblje koje ima vlastitu vrijednost, a ne samo kao prijelaznu fazu prema odrasloj dobi. Djeca, kaže, svojom spontanošću mogu potaknuti interakciju i stvoriti veze među ljudima. "Moramo naučiti vrednovati stvari po njihovoj unutarnjoj vrijednosti, a ne isključivo po onome što 'postižu'. Djetinjstvo također ima svoju vrijednost", poručuje.

Dodaje kako izgradnja zdravog društva podrazumijeva suradnju i uključivanje svih. "Kaže se da je potrebno cijelo selo da bi se odgojilo dijete. To je i priča o zajednici, o društvu kao cjelini", navodi Pozzo di Borgo. Zaključuje da odrasli imaju odgovornost biti strpljivi i popustljivi prema djeci. "To ne znači da ne treba biti pravila, ali to je dio naše uloge - imamo kolektivnu odgovornost osigurati da se djeca mogu dobro razvijati u svijetu u kojem žive", zaključuje.