JE LI VAM se ikad dogodilo da tijekom igre s bebom dobijete osjećaj da ste na istoj valnoj duljini? Ako ste imali takav osjećaj, po novim istraživanjima moguće je da ste uistinu uspjeli povezati se s vašom bebom bez obzira na to što još uvijek ne možete normalno komunicirati.

Tim znanstvenika s Princetona proveo je prvo istraživanje koje promatra kako mozak bebe i mozak odrasle osobe komuniciraju tijekom obične igre i rezultati su vrlo zanimljivi. Pronađene su sličnosti u neuralnoj aktivnosti kada su zajedno koristili igračke i ostvarili kontakt očima. Istraživanje je provedeno na sveučilištu Princeton u laboratoriju za bebe, gdje znanstvenici sa sveučilišta istražuju kako bebe uče vidjeti, razgovarati i razumjeti svijet.

“Prijašnja istraživanja pokazala su da se mozgovi odraslih povezuju tijekom gledanja filmova i slušanja priče, ali vrlo malo toga je poznato o mogućnosti povezivanja na neuralnoj razini tijekom nekoliko prvih godina života”, rekla je Elisa Piazza, vanjska suradnica na Institutu za neuroznanosti sveučilišta Princeton. Piazza i njezini koautori smatraju da neuronska sinkronizacija ima važne implikacije za društveni razvoj i učenje jezika.

Istraživanje komunikacije između djece i odraslih je jako teško. Da bi bilo moguće promatrati komunikaciju u stvarnom vremenu, znanstvenici su morali izmisliti jednostavnu metodu snimanja aktivnosti mozga istovremeno i kod beba i kod odraslih. Na kraju je razvijen potpuno novi neuroslikovni sustav koji može pratiti rad dva mozga, a koristi funkcionalnu spektroskopiju blisku infracrvenom zračenju (fNIRS) koja je vrlo sigurna i bilježi oksigenaciju u krvi kao zamjenu za neurološku aktivnost. Prostor je pripremljen tako da znanstvenici mogu snimati neuralnu koordinaciju između beba i odraslih tijekom igre s igračkama, pjevanja pjesmica i čitanja knjige.

Ista odrasla osoba kontaktirala je sa sve 42 bebe koje su sudjelovale u istraživanju, a na kraju su se rezultati uspjeli izmjeriti u interakciji s 18 beba u dobi između 9 i 15 mjeseci. Eksperiment je imao dva dijela. U prvom, odrasla osoba provela je pet minuta u direktnoj interakciji s djetetom (koristeći igračke, pjevajući ili čitajući knjigu) dok je beba sjedila u krilu roditelja. U drugom dijelu se odrasla osoba usmjerila na drugu odraslu osobu i pričala joj neku priču, a dijete se igralo sa svojim roditeljem.

Nakon pregledavanja rezultata, znanstvenici su utvrdili da su tijekom direktne komunikacije i kod beba i kod odrasle osobe u nekoliko dijelova mozga zabilježene sinkronizacije u radu. Ti dijelovi mozga su inače zaduženi za razvoj razumijevanja okoline pa je moguće da su se kod djece aktivirali kako bi pomogli u dekodiranju toga što odrasla osoba radi. Kada su bebe i odrasla osoba bili odvojeni jedni od drugoga i komunicirali neovisno, ta veza se izgubila.

Rezultati su odgovarali očekivanjima znanstvenika, ali dio rezultata ipak je iznenadio. Možda najviše od svega, iznenadio je podatak da je tijekom interakcije mozak bebe aktivno sudjelovao u komunikaciji i da je često “vodio” nekoliko sekundi u odnosu na mozak odrasle osobe, iz čega se da zaključiti da je ta interakcija dinamična.

Ovaj pristup mogao bi u budućnosti otvoriti vrata ka razumijevanju reakcija i odnosa između skrbnika i odgajatelja te male djece ili kako djeca s posebnim potrebama (primjerice autizmom) reagiraju na komunikaciju sa stručnim osobama.