SVAKA majka dvoje ili više djece u nekom trenutku osjeti krivnju. Većina njih se zapita je li mlađe dijete zanemareno. Nemoguće je drugom djetetu posvetiti jednaku pozornost kao prvom. To dobro zna majka dvoje djece Kelsey Cadger koja se svakodnevno bori s takvim mislima. Svoje emocije je sažela u tekst koji je objavio portal Motherly, a koji je naišao na simpatije majki diljem svijeta.

“Drago drugo dijete,

vidim te. U pozadini, ležiš na svojoj podlozi za igru. Ja mahnito skidam koru s banane kako bih udovoljila zahtjevima tvoje starije sestre dok čistim mlijeko s poda.

Posežeš i uzimaš svoju igračku i toliko sam ponosna na tebe. Vidim te.

Smiješ se i gugućeš, a suze samo što ne kliznu iz mojih očiju krvavih zbog nedostatka sna. 

Imaš četiri mjeseca, a ja toliko toga namjeravam učiniti. Želim te maziti na kauču dok ti čitam sve one knjige koje sam čitala tvojoj starijoj sestri.

Želim ti pomoći da istražiš senzornu kantu i osjetiš pod prstima rižu koju sam obojila živim bojama.

Želim s tobom ležati u travi, gledati u oblake i topiti se dok otkrivaš svijet.

Ali tvoja sestra je nestala s crvenom pastelom u rukama i predugo je tišina. Trčim je pronaći i nestajem iz tvog vidokruga.

Tako mi je žao.

Želim sjediti i gledati u tebe i pamtiti svaki tvoj osmijeh.

Želim s tobom lijeno provoditi dane u krevetu kao s tvojom sestrom.

Želim s tobom provesti sate na suncu na plaži dok spavaš na svježem zraku.

Ali nema tihih, maznih trenutaka dojenja. Nema ugodnih, bezbrižnih dana. Sve je to posao koji trenutno nekako preživljavam i jedva sve držim na okupu.

Toliko si slatka. Toliko sretna. Ispunjavaš moje dane smijehom i radošću. Ali sada si na svojoj podlozi za igru jer ja moram spremiti večeru.

Preplavljuje me osjećaj krivnje dok te gledam krajičkom oka jer s tvojom sestrom pregovaram što ćemo večerati. 

Želim usporiti, pjevati i plesati s tobom u kuhinji i brbljati dok pripremam večeru. Ali tako sam iscrpljena.

Osjećam da sam te iznevjerila kao majka i žao mi je.

Večera, kupanje, priče i uspavljivanje mi prolaze u magli. Voliš se kupati, a ja se trudim dati ti još nekoliko minuta i smijati se dok rukama udaraš po površini vode.

Volim tih nekoliko trenutaka koje imamo. Čitali smo priče u sobi tvoje sestre prije nego što smo zatvorile vrata i poželjele joj laku noć.

Ovo je sada naše vrijeme. Naši trenuci. Stisnem se u stolici s tobom u naručju, poljubim te u glavu i udišem tvoj miris.

Zurim u tvoje oči i pamtim svaki tvoj centimetar. Govorim ti koliko si divna. Kažem ti da te volim prije nego što te položim u krevet i iskradem se iz tvoje sobe.

Uspjela sam. Preživjela sam još jedan dan. Obuzima me oduševljenje i zahvalnost, a krivnja nestaje.

Ti, moje drugo dijete, toliko si posebno. Volim te i ponosim se tobom. Učiš i rasteš, a ja ti se beskrajno divim. Zahvalna sam za tvoje hihotanje i zarazni osmijeh. 

Volim naše zajedničke trenutke. Kad te pogledam u ogledalo i vidim u autosjedalici, obuzme me ljubav. Kad zaspiš na meni dok u parku njišemo tvoju sestru u ljuljački. Kad te usred noći privijem uza sebe i u tišini nahranim. 

Ne sjećam se života bez tebe i ti me ispunjavaš na način za koji nisam znala da postoji. Zaslužuješ najbolje od mene. 

Pokušavam, doista.

Pokušavam usporiti. Plesati s tobom u kuhinji. Dati ti još nekoliko dodatnih minuta u kadi. Ljuljati te još nekoliko minuta u stolici. 

Želim ti pjevati. Želim ti pročitati još jednu knjigu. Želim zaustaviti vrijeme. I vidjeti tebe.”