KOMUNIKACIJA između roditelja i djece značajno se mijenja u tinejdžerskim godinama, kada razgovori često postaju napetiji, a svakodnevne nesuglasice češće. U takvim situacijama roditelji ponekad, osobito u trenucima frustracije, posegnu za rečenicama koje se čine bezazlenima, ali djeci mogu poslati pogrešnu poruku.

Fraze poput "Ionako ćeš sve napraviti po svom", "Nema veze", iako je jasno da problem ipak postoji, ili "Sama ću to napraviti" mogu postati dio svakodnevne komunikacije. No, takve rečenice djecu mogu učiti pasivno-agresivnom ponašanju. Terapeuti ističu da djeca usvajaju pasivnu agresiju kada odrasli oko njih govore jedno, dok njihov ton ili ponašanje jasno pokazuju nešto sasvim drugo.

"Pasivna agresija je paravan za emocionalnu iskrenost. Djeca trebaju odrasle koji će im pokazati da se može biti i ljubazan i izravan u isto vrijeme", izjavio je za HuffPost terapeut Matt Grammer. U nastavku donosimo fraze koje djecu uče pasivnoj agresiji i prijedloge produktivnijih alternativa.

"Dobro. Radi što hoćeš."

Ova rečenica univerzalni je roditeljski kod za: "Jako sam ljuta što ćeš to napraviti". Riječ je o izjavi koja ne prenosi stvarne osjećaje i zato može biti štetna.

"Ovo obično znači upravo suprotno od onoga što riječi govore", kaže Brook McKenzie, licencirani savjetnik i autor. "Dijete tako uči da iskreno neslaganje nije sigurno ili prihvatljivo. Zbog toga se frustracija izražava posredno, a od druge se osobe očekuje da sama dokuči u čemu je problem."

Umjesto da u ljutnji kažete samo "dobro", McKenzie preporučuje opciju: "Ne slažem se s tvojim izborom i želim ti objasniti zašto." "Ako riječima kažete 'da', a ponašanjem 'ne', učite dijete da je komunikacija zapravo igra pogađanja", dodaje McKenzie.

"Nakon svega što sam danas napravila..."

Logopetkinja Jordyn Koveleski Gorman objašnjava da ova rečenica uči djecu da koriste osjećaj obveze i krivnje kako bi druge natjerali na poslušnost. Umjesto da izazivaju krivnju, roditelji bi trebali izravno reći što žele ili objasniti kako se osjećaju. Možete pokušati s pristupom poput: "Trenutno se osjećam preopterećeno i trebala bi mi pomoć."

"Potreba je ista, ali je izrečena izravno", kaže Koveleski Gorman. "To ih također uči da ne krive druge kad stvari ne idu po planu i da shvate kako je pomoć uvijek dostupna, ali je ključno izravno je zatražiti."

"Ja sam jednostavno loš roditelj"

Kada djeca žele razgovarati o nečemu što su roditelji učinili, a što ih je povrijedilo, prva reakcija roditelja često je obrana sarkazmom ili pretjeranom samokritikom. Takav odgovor, međutim, nije nimalo koristan.

"To nije jasna komunikacija. Time se fokus prebacuje na dijete, koje tada mora suosjećati s roditeljem umjesto da se rješava problem koji je dijete iznijelo", objašnjava Laurie Wilson, suosnivačica Rize Counselinga.

Korisniji pristup bio bi: "Razumijem te. Kažeš da ti se nije svidjelo kad sam..." "Važno je slušati kada dijete ima nešto za reći o vašem ponašanju", ističe Wilson. "Djeca nas promatraju i oponašaju, a isto vrijedi i za komunikaciju. Pokušajte slušati i pokazati empatiju. Nemojte zauzimati obrambeni stav ili stvarati dramu, jer to odvlači pažnju s djetetovih potreba."

"Znaš ti dobro što si napravio"

Ovu staru frazu koriste mnogi roditelji, ali ona nimalo ne pomaže u rješavanju situacije. Štoviše, dijete najčešće zapravo ne zna što je točno pogrešno napravilo, objašnjava psihoterapeutkinja Lynn Zakeri. "Ovo uči djecu da zdrave veze zahtijevaju čitanje misli umjesto komunikacije. Također potiče paranoju", kaže Zakeri.

Slično tome, rečenica "Ne bih ti to trebala ni govoriti" može roditelju zvučati razumno u trenutku frustracije. Ipak, ona djecu uči da je izravan zahtjev manje vrijedan od pogađanja tuđih potreba. Učinkovitija izjava bila bi: "Mogu li ti reći što me uzrujalo i zašto? Ne želim da nagađaš."

"Da me stvarno voliš..."

Ova je izjava, slažu se terapeuti, izrazito štetna jer ljubav pretvara u sredstvo ucjene. "Djeca tako uče da se naklonost mora zaslužiti poslušnošću i da je bolje šutjeti i trpjeti radi mira u kući, umjesto da grade odnos na iskrenosti", objašnjava Zakeri. Umjesto izazivanja krivnje, Zakeri predlaže: "Ovo mi je važno i objasnit ću zašto. Mogu li ti reći što mi treba?"

Tretman šutnjom

Kako objašnjava Zakeri, tretman šutnjom je još jedan pristup s negativnim posljedicama koje dijete može prenijeti i u odraslu dob. "Djeca odgojena uz tretman šutnjom često postaju odrasle osobe koje ili same primjenjuju istu metodu ili pretpostavljaju da šutnja uvijek znači da su nešto skrivile", kaže Zakeri i dodaje da je to manipulativna komunikacija.

Umjesto šutnje, pokušajte reći: "Uzrujana sam i treba mi malo vremena da saberem misli kako bih bila pravedna prema tebi. Razgovarat ćemo kasnije."

Tretman šutnjom samo je jedan od načina neverbalne pasivne agresije. Ton glasa, duboki uzdisaji, izbjegavanje kontakta očima, okretanje leđa, prekrižene ruke i izlaženje iz sobe također su poruke kojima se izbjegava iskren razgovor.

"Umjesto toga, opustite lice, uspostavite blag kontakt očima i zauzmite otvoren stav tijela. Sjednite umjesto da se nadvijate nad djetetom, opustite ruke, okrenite se prema njemu, usporite disanje i neka vaš ton odgovara poruci koju šaljete", savjetuje Zakeri. "Djeca uče iz našeg govora tijela jednako kao i iz riječi koje biramo."