NE SUDITE mi. Ja sam žena, biće sa svim potrebama kao i vi, pa tako i seksualnim. Imam vibrator. Koristim ga u četiri zida zatvorene spavaće sobe, zajedno sa svojim suprugom ili sama. Vibrator je najbolji ženski prijatelji na baterije. Moja igračka. Igračka koja mi je ponekad potrebna i zato što bi mi ubilo volju kada bi ga tražila skrivenog iza gomile stvari u Onom trenu kada ga najvIše trebam, ne skrivam ga nego mi stoji ispod madraca. Da je uvijek tu kada ga zatrebam. 
 

No jedne noći  orgazam mi je pomeo razum, priznajem.  Ne stidim se, bilo je fenomenalno i u tom trenutku mi jednostavno nije dosezalo do mozga da ga nisam spremila na njegovo uobičajeno mjesto već je ostao gurnut između noćnog ormarića i kreveta. U tim Trenutcima o njemu više nisam razmišljala sve dok jedno jutro moja trogodišnja djevojčica nije uletjela do kreveta i sva se ozarena ukIpila s pogledom na neku novu rozu igračka. Mamaaaa, rozo, i dok je čeprkala svojim ručicama da izvadi to nešto novo savršene roze boje, ja sam se smrzla. Panika. Što sada? Da vratim vrijeme pa da ga prvo sakrijem? Ne mogu, nisam u filmu. Tu sam gdje jesam, zbunjena, uspaničena, a ona već barata s njime okrećući ga na sve strane da pokuša skužiti o čemu je riječ. Pa ga pali, a on zuji.  A u meni panika još više raste. Ali tu je i olakšanje jer srećom imam onaj model koji nije vjerna kopija falusa. Već običan, hvalabogu! 
 

Bio je to trenutak kojeg su mnogo žene, zapravo, mnogi roditelji iskusili, ali o tome vjerojatno od srama nisu pričali u javnosti. Možda su rekli najboljim prijateljima i cijelu priču okrenuli na šalu, no to je nešto što se realno događa, i može se dogoditi svima! I nije to neki prijeloman trenutak ni u djetetovom odgoju ni u odnosu dijete-roditelj, ali je moguć i zato o ovome pišem čisto da znate da, ako ste ikada iskusili tako nešto, znate da niste sami. I niste zbog toga ni loš roditelj ni loša žena. Jer svi mi imamo svoje ljudske potrebe. Barem ja na to gledam tako. 
 

No, da se vratim na priču. 

 

Ona je sva ozarena palila, gasila svoju novu igračku, jer realno, roze je boje i radi na baterije - naravno da je pomislila da je to njena nova igračka. Mama, što je to? Ponovljeno pitanje, duboki uzdah i.. laž. To je mamin masažer za vrat i leđa. Ne znam kako sam u tom trenutku zvučala, ali probala sam izvući najneviniji osmjeh  iz arhive.  Mamin, što? Mamin ma-sa-žer. 
 

"Kako to radi? Mamice daj probam!" u tom sam trenutku lagalo proklela to što ju od prvog dana učimo da bude znatiželjna, da istražuje svijet koje vidi, da propitkuje i zahtjeva odgovore, a iako se uvijek trudimo biti iskreni i otvoreni ovo zaista nije bio trenutak za iskrenost. Za igračke za velike još je uvijek apsolutno premalena. Zato sam joj pokazala, okrenula se, i ona je s veseljem krenula s masažom. I dok je zujanje  ispunjavalo cijelu sobu moje su se misli rojile. Ne, ovo se nije smjelo dogoditi, no nema povratka i zato moram ispraviti stvar kako najbolje znam i umijem. Laganjem. 
 

Iako smatram da djeci ne smijemo lagati, ovo je jedna od situacija kada je laganje i više nego dozvoljeno.  I ne samo laganje već i skretanje s teme. Masaža je kratko trajala, taman toliko da smirim početnu paniku i promislim o sijedećem koraku. "Hvala ljubavi, okrenula sam se. Mamu sada ne bole leđa pa mi ne treba masaža. Mama će to spremiti jer to je nešto što mami treba. Hajde, idemo mi čitati knjigicu". Njena znatiželja time je bila zadovoljena. Odgovor je razumjela i prihvatila, roza igračka je mamina igračka, a knjigice koje je krenula tražiti bile su srećom zabavnije od dodatnih pitanja." 
 

Dakle, ova tema zaista nije neka silno važna odgojna stvar, no važna je iz jednog drugog kuta. Ukoliko dijete naleti na nešto što bismo svakako htjeli skriti od njih, paniku definitivno treba zamijeniti razum. Nipošto im nešto takvo ne smijemo oteti iz ruke i s panikom vikati da to nije za njih male. Nisu tu samo u pitanju seksualne igračke, to može biti i nešto mnogo, mnogo opasnije.  Skalpel, nož, pegla za kosu, rozi aceton u lijepoj prozirnoj bočici ... dakle sve ono što zaista nije za male ručice, no kako oni ne znaju koliko nešto može biti opasno, a savršeno dobro znaju da to nešto još nisu istražili svojim ručicama - znajte da će dijete od toga brže odustati ukoliko im date neko logično objašnjenje.  Ako prosudite da prava istina neće puno pomoći, pribjegnite maloj laži. 
 

Naša je krizna situacija tako završila, a da moja kćer zapravo nije ni naslutila krizu. Jer da ju je naslutila, vjerujem da bi bila u stanju postaviti puno više pitanja te bi već na mom drugom odgovoru naslutila da nešto muljam.  A tek bi onda uslijedila lavina panike.