Ispovijest majke: “Mrzila sam tek rođeno dijete i bojala se to priznati”

Ispovijest majke: “Mrzila sam tek rođeno dijete i bojala se to priznati”
Foto: 123RF

POSTPOROĐAJNA depresija još uvijek je tabu tema. Neke mame je ne mogu prepoznati, a one koje strahuju da je imaju, boje se to priznati. 

Portal BoredPanda objavio je ispovijest jedne majke koja se potpisala kao Junina i Oliverova mama, a koja je rodila kćer prije tri godine i odmah se susrela sa zastrašujućim osjećajima i emocijama. 

“Tek nakon godinu dana mogla sam progovoriti o toj vjerojatno najgoroj godini u mom životu. To ne bi smjelo biti tako. Ne bismo se smjele skrivati zbog srama”, rekla je u uvodu.

Nije bila svjesna što joj se događa. Bila je prestrašena i sramila se. Nikad nije imala psihičkih problema.

“Od trenutka kad sam rodila, nisam je voljela - mrzila sam je. Osjećala sam se kao da sam izdala evoluciju. Brinuti se za dijete je osnovni instinkt, a ja to nisam mogla”, kaže.

Iz bolnice je otpuštena pet dana nakon porođaja.

“Sjećam se da mi je na izlasku babica rekla: 'Tako je prekrasna', a ja sam samo razmišljala kako joj odgovaram: 'Molim vas, ne tjerajte me da je uzmem sa sobom.' Kad smo došle kući, shvatila sam da ne znam ništa o brizi za dijete”, dodaje.

Novorođenče nije puno spavalo i često je plakalo, a zbog toga se osjećala još gore.

“Sramila sam se i prvi put u životu više nisam htjela biti ovdje. Živjela sam na 13. katu nebodera i to mi se činilo kao brz i jednostavan izlaz. Nakon takvih misli, odlučila sam izaći s kćeri. To je bila prava noćna mora”, piše i pojašnjava kako se borila s pretjeranom proizvodnjom mlijeka zbog čega se morala brzo vratiti kući.

“Moj suprug je počeo sumnjati da nešto nije u redu jer sam previše vremena provodila plačući u kupaonici i izlazila crvenih, natečenih očiju. Nisam mu mogla priznati da sam odvratna osoba, a znao je da se nešto događa pa mi je počeo pomagati koliko god je mogao, no onda sam počela halucinirati. Činilo mi se da su kćerine oči crne i da joj glava ima neobičan oblik, kao da je vanzemaljac”, prisjeća se. 

Ta situacija je ujedno bila okidač da shvati da je bolesna. Nazvala je liječnika koji je došao za deset minuta. Dobila je pomoć psihijatra, psihologa i sestru za psihičko zdravlje te zdravstvenog djelatnika koji ju je posjećivao barem jednom tjedno. Nekoliko puta tjedno obilazile su je i dvije patronažne sestre koje su morale provjeravati je li počinila samoubojstvo.

“Nikad nisam trebala sumnjati u muža. Žene, razgovarajte sa svojim partnerima, nemojte se sramiti. Ne morate kroz ovo prolaziti same. Brže bih se oporavila da sam potražila pomoć”, poručila je.

Kaže da je bila bolje tek godinu dana nakon porođaja. 

“Nisam se povjerila ni mami. O tome ne govorimo jer je tabu, a postoje doista dobri načini da se pomogne ljudima koji pate od postporođajne depresije i psihoze. Nemojte da vas to spriječi da imate djecu. Ona su divna”, zaključuje.

Dvije i pol godine nakon rođenja prve kćeri, ova je majka rodila drugo dijete i nije ponovno oboljela od postporođajne depresije.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara