JE LI važno što nosite, ako će biti živo i zdravo? Čemu ljutnja ako neće roditi ono za čime možda žudite cijeli život? Za jednom slatkom kćerkicom koju ćete moći rihtati kako želite, s kojom ćete moći dijeliti sve svoje ženske tajne, koja će vam biti doživotna suputnica kakvu samo jedna žena poželjeti može? 
 

Je li to toliko važno? Je. Nekima je. Nekome tko je čitav život sanjao jedno, a sada mu (joj) se događa nešto drugo.  Svaki čovjek ima pravo željeti i ima pravo biti tužan. Barem to ne bi nikada smjelo biti predmet osude i podsmjeha, pa makar se radilo i o djetetu. 
 

Ovu priču mame Jen pronašli smo na stranici NY Mag-a te nas je, baš kao vjerojatno i vas, privukao prilično zločest naslov jer zašto biti tužan ako ćete dobiti sina? Zar sinovi ne valjaju? 

"Stvarno sam se radovala tome da budem blesavija i bedastija od moje nerođene kćeri. Punih 20 tjedana, i punih mnogo godina prije toga, sanjala sam o curici koja će se jednog dana kao labudica pretvoriti u predivnu samosvjesnu i hrabru ženu. Curicu koja će biti savršena kombinacija mene i mog supruga, lijepa i zabavna na oboje. Curicu koja će obožavati samnom razgledavati muzeje, koja će biti iznimno nadarena u matematici i iznimno sretna kada se budemo glupirale. 
 

Nakon 20. tjedna i zakazanog ultrazvuka i suprug i ja kasnili smo. Dan je počeo ludnicom na poslu i još većom ludnicom u prometu, no ništa me nije moglo omesti u pogledu na moju djevojčicu koja raste u meni. Naravno, znali smo cijelo vrijeme da postoji ta mala mogućnost da griješimo, ali mi smo se nadali i bili smo uvjereni da će se naša želja ostvariti. 
 

Legla sam na stol i bila spremna - na pogled i na veliku vijest, ako će nam htjeti pokazati što je. Liječnica koja me pregledavala pitala je želimo li možda znati spol te smo u isti glas rekli - da. 

"Paaa, čestitam", rekla je doktorica - "dobit ćete malog dječaka". 
 

Moj svijet se srušio. Oprosti mi sine na tome, ali to nisam htjela. Tek kada sam došla kući, razočarana, proguglala sam termin razočarenja u spol i ne samo da sam pronašla gomile članaka drugih majki koje su se susrele s takvim situacijama, pronašla sam čak i knjigu koja se na 135 stranice bavi ovom problematikom. Okej - nisam jedina.  Proučila sam članke, pročitala komentare i utješila se jednom činjenicom. To što smo vidjeli na ultrazvuku i to što će u životu mog djeteta činiti jednu veliku razliku nije zapravo tako veliki big deal. To je samo razlika u njihovim genitalijama jer sve što sam zamislila da ću u životu činiti sa svojom djevojčicom moći ću zapravo činiti i s dječakom.


 

Razlika između kćerki i sinova biološke je prirode i ako malo okrenemo problem shvatimo da je društvo napravilo tu razliku između jednih i drugih i da zapravo nijedna razočarana majka poput mene neće reći - šteta, baš sam se nadala da ću roditi kćer koja će imati vaginu poput moje. Ne - razočarenje je općenito jer takva mama neće, ili nije još, dobila kćer koja će biti u cijelosti poput nje s time da se tu ne misli na lice, oči, kosu, već na njeno ponašanje i njene interese. A kada to razlučimo shvatimo da je onda zapravo svejedno hoće li naš biološki potomak biti sin ili kćer. 

Društvo je to koje je podijelilo muško od ženskog. Ne rađaju se sinovi kao muškarci - rađaju se kao djeca koji se tek trebaju naučiti životu i ponašanju. A mi, roditelji, imamo tu viziju koju smo stvorili želeći da se naše dijete ponaša ženskasto ili muškasto. Jedino je pitanje - hoće li se to dijete u životu zaista htjeti tako i ponašati ili ne. 
 

No, moram priznati još jedno, naglasila je potom. Nešto što je ustvari najvažniji detalj mojih nadanja - a to je činjenica da sam toliko željela kćer samo da bi ona mogla postati bolja verzija mene. Eto - priznala sam. Žena sam. I toliko puta u životu doživjela sam razočaranje jer sam u nekim životnim bitkama gubila samo zato što sam se natjecala s muškarcem. Zato sam silno željela odgojiti svoju kćer i potaknuti je da bude bolja od mene - da bude pametnija, kreativnija, divnija... da pokori svijet svojom pojavom. 
 

A onda sam se opet vratila svom trbuhu i tom biću u sebi. Meni ne treba nitko reći da bih svoje dijete, unatoč drugačijem spolu, trebala voljeti. Naravno da ću ga voljeti najviše na svijetu samo što sada, iz ove perspektive, ne vidim toliko predivnih ideja vezanih uz njegovo odrastanje i njegove buduće interese. Sve što vidim su stereotipi - glasno malo biće koje će umjesto muzeja birati igre u blatu, a umjesto matematike neki grubi sport. 
 

I to je to - tu je glavni problem. Ultrazvuk nije otkrio samo specifične spolne organe, otkrio je i moj stereotipni seksistički stav.  
 

Jer nikad ne možemo znati - baš nikada, u što će se naša djeca uleći. Možda ćemo imati curicu kratke kose sa štapom u ruci, ili sina koji voli pjevušiti i gibati se uz muziku. Možda ćemo imati kćer koja će biti najbolja nogometašica na svijetu ili sina - najboljeg plesača na svijetu. To stvarno nitko ne može znati i zato je razočarenje zapravo glupavo i stereotipi su glupavi - važno je voljeti i znati vidjeti to svoje dijete i interese koje ono pokazuje. Rozo ili plavo - sasvim nevažno.