Kada će se mama konačno riješiti tog prokletog veša?

Kada će se mama konačno riješiti tog prokletog veša?

Foto: 123rf

ČAK I dok ovo pišem okružena sam vešom. Ovo je doduše čist veš, ali kraj mene je i sad ono što moja prijateljica zove ‘konjić’. Žica za sušenje veša. Bože, koliko je mrzim.

Nekad davno, dok nisam bila mama (ma tko se toga uopće sjeća) nisam bila zarobljena u ovom vječnom ciklusu pranja i slaganja veša. Odjeće. Krpica. Zovite ih kako hoćete, ali ovo je sad već ušlo u tragikomičnu sferu. Imam osjećaj da češće čujem melodiju koju svira moja vešmašina na kraju ciklusa nego telefon da zvoni. Stalno skupljam prljave čarape, majice i hlače, i stalno čiste vraćam u ormare. Nekad davno imala sam tri kategorije – bijelo, crno, šareno. Hahaha, kad je to bilo…Sad mogu prati po nijansama – na primjer, mogu oprati jednu svijetloplavu i jednu tamnoplavu mašinu. Netko tko nema dijete pomislio bi da karikiram. Mame znaju da je ovo istina.


Najviše me muči, iskreno, kad se to točno normalizira? Prvo sam mislila da će to biti kad mrvu poraste, kad prestane bljuckati. Ali onda je postalo još gore jer je počeo jesti kašice. Pa je postalo još puno gore kad je počeo samostalno jesti. Ni tu nije bio kraj jer je onda počeo puno više trčati (i padati) vani. Onda je krenuo u vrtić, što je značilo još presvlačenja i još više prljanja. Sad polako počinjemo skidati pelene. Da, dobro pogađate, još prljavog veša za mene. Jel bude bolje barem kad krene u školu? Treba bi neki cilj kojem ću težiti, nešto da se nadam.



Sanjam o danu kad ću sklopiti žicu za veš. U prošle dvije godine to sam napravila ukupno šest puta (Božić-rođendan-Uskrs pa sve to još jednom). Fantazija mi je da mi se na tu žicu ulovi malo prašine negdje u kutu. Da mi jedno vrijeme ne treba. Nemojte misliti da sam luda i da imam nerealne snove. Ne sanjam ja da budem kompletno bez ovog ludila. Imam još jednu žicu za veš na terasi. Sanjam da barem jedna od dvije bude van upotrebe. Da se prestane povijati pod teretom i odmara malo. I naravno, ja zajedno s njom. Jedna vešmašina tjedno. Ne bi li to bila divotica? Možda bi onda odlučila štogod od svega toga i peglati… (Šalim se, peglanje je nešto što radim samo u slučajevima krajnje nužde. Umorna sam, ali još uvijek nisam poludjela.)

Izvor: BitiMama

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara