OVIH dana razgovori o Domovinskom ratu su neizbježni. Uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, kao i na Dan pada Vukovara, 18. studenog, ratne slike su posvuda i odrasli se pitaju što o tome reći svojoj djeci.

Stručnjaci kažu da svaki ratni razgovor treba prilagoditi dobi djeteta. U dobi od 9 ili 10 godina djeca su dovoljno stara da brinu kao i njihovi roditelji.

"Tada u svojim mislima mogu generirati sve mogućnosti, kao što su bombaški napadi i slično", napominje profesor psihologije na Harvardu Jerome Kagan. 

Do pete ili šest godine djeca ne razumiju pojmove poput nacije i rata, smatra Kathleen McCartney, profesorica na Harvard Graduate School of Education.

"Četverogodišnjaci tek počinju shvaćati smrt. Možda će čak na kratko vrijeme postati zaokupljeni time. Najveća zabrinutost je da bi se nešto moglo dogoditi njihovim roditeljima. To je najgora stvar koju četverogodišnjak može zamisliti", pojašnjava.

Upravo je to priča harvardskog profesora Kurta Fischera.

"Četverogodišnjoj kćeri prijatelja je uginuo pas. Dijete je shvatilo da će se isto jednog dana dogoditi i njezinoj majci, ocu i njoj samoj. Postala je strašno bijesna", napominje Fischer. 

Znakovi tjeskobe

Iako dob u kojoj djeca postaju uplašena ili tjeskobna zbog rata varira, Kagan navodi četiri sigurna znaka tog fenomena. Oni uključuju poremećaje spavanja (dijete ima noćne more, teško zaspi ili se budi ranije nego inače), gubitak apetita, spontano jecanje ili plač i ono što Kagan naziva prianjanjem.

"Dijete možda neće htjeti napustiti mamu ili tatu", kaže. 

Čak i ako roditelji ne vide kod djeteta te znakove, Fischer i McCartney smatraju da je dobra ideja pitati ih što misle o ratu. Kada dijete napuni 6 ili 7 godina, ono je u stanju razumjeti barem dio onoga što se dogodilo.

McCartney se sjeća kada je 28. siječnja 1986. odlučila ne govoriti svojoj tada četverogodišnjoj kćeri o eksploziji svemirskog šatla Challenger, u kojoj je poginulo sedam astronauta, uključujući učiteljicu Christu McAuliffe. Ali odgojiteljica njezine kćeri i druga djeca u vrtiću pričala su o tragediji.

"Bila je jako uzrujana. Znala je da bi se, ako je tuđa majka umrla, to moglo dogoditi i njenoj. U takvim trenucima je važno da djeca mogu podijeliti svoje osjećaje s roditeljima", pojašnjava. 

Zato Fischer ističe da je ključno da djeca imaju našu pomoć kako bi mogla razumjeti što se događa, dobiti odgovore na svoja pitanja i razgovarati o tome. 

"Važno je slušati one koji žele razgovarati, a onima koji ne žele dati do znanja da ste dostupni. Slušanje je jednako važno kao pričanje", poručuje McCartney. 

Međutim, roditelji moraju birati riječi. 

"Nije od pomoći ako za vrijeme večere pričate o terorističkim napadima, civilima koji ginu ili ljudima koji umiru na bojnom polju. To stvara tjeskobu", upozorava Kagan.

Roditelji također trebaju paziti na vlastite znakove anksioznosti jer takve osjećaje djeca prepoznaju i mogu ih uznemiriti.

"Slike na televiziji mogu biti uznemirujuće. Ako vas uznemiravaju, vjerojatno će i vašu djecu. U tom slučaju je dobro razmisliti o ograničavanju vremena koje ćete provesti gledajući i slušajući o ratu na TV-u", kaže Fischer. 

Sva djeca (i roditelji) nisu jednako ranjiva. Neka su čvršća, neka krhkija.

"U skladu s tim se treba ponašati. Važno je da tjeskobnom ili preplašenom djetetu date do znanja da razumijete njegove osjećaje i da ćete učiniti sve što možete da zaštitite njega i ostatak obitelji", dodaje McCartney.

Budite jednostavni

Kad odgovarate na pitanja koja djeca imaju o ratu, stručnjaci savjetuju da govorite istinu i budete jednostavni.

"Ako se djeca boje smrti, pitat će vas o tome. Kad postavljaju pitanja, odgovorite im kao i na druga pitanja, poput zašto je nebo plavo. Razgovor koji s djetetom vodite o ratu ne razlikuje se previše od razgovora koji ćete voditi o seksu. Pokušavaš reći djetetu ono što želi znati, a ne ulaziš u cijelu biološku priču. Odgovorite na pitanja pa promotrite kako dijete reagira. Ako je i dalje zbunjeno, dajte mu više informacija", nastavlja McCartney.

Djeca mlađa od pet godina nasilje pravog rata ne razlikuju od lažnih ratova koje vide u filmovima. Do 6. ili 7. godine počinju uočavati razliku, a do 8. ili 9. je znaju. 

"Međutim, samo to je film fikcija ne znači da nema emocionalni utjecaj. Moji osmogodišnjaci se plaše Gospodara prstenova. Izlaze iz sobe, imaju noćne more. Zamislite koliko može biti strašnije ako misle da bi bomba mogla pasti na našu kuću", ističe Fischer. 

"Roditelji bi se prema svojoj djeci trebali odnositi kao prema stvarnim ljudima sa stvarnim osjećajima."

"Obratite pažnju na njih i budite osjetljivi na njihove osjećaje", kaže Fischer. "Nemojte misliti da ih rat ne pogađa, ali pokušajte ih zaštititi od ekstremnih iskustava. Razgovarajte s njima, a zatim im dajte do znanja da ćete ih zaštititi i pomoći im da se nose s onime što znaju."